*„Srednja žalost“: sleng, pojam koji se u našem jeziku upotrebljava da objasni koliko je nešto u stvari jadno i prosječno, ali ja ovdje zaista mislim na osjećanje žalosti srednjeg intenziteta.
– Dobar dan, 200 g tugice molim vas.
– Oooo dobar i Vama dan komšinice draga, hoćete ovdje ili za ponijeti?
– Ma ovdje, kakav ponijeti, pa ko je lud da nosi tuđu tugu sa sobom, malo gricneš, pročačkaš zube da nije gdje šta (ne d’o Booog) zapalo i k’o da ništa i nije bilo!
– E odlično, imam baš za Vas nešto svježe, slike krvavog prašnjavog dječačića iz Alepa, ili ćete onog malog mrtvog što ga je izbacilo more na turskoj plaži? Taj nam najbolje ide!
– Ajoj nemojte to komšija dragi, nešto mi je to previše, to su ono prave stvari, tugica meni treba, imal’ kakva srednja žalost, nešto laganije, slabo varim ove bolesne, krvave i mrtve.
Jesu vala nešto žilave te priče. Nisu zabavne nimalo. Ta je prava tuga gadna baš, puno su ukusnije one bezimene kobajagi tragedije o NEČEMU što se desilo NEKOME tamo, ono NEŠTO što se UVIJEK dešava nekome drugome, a nikada vama, ali vi duboko (sa)osjećate tu bol. Takve najviše volite jel’ da? Srednja žalost pričice što vam ih serviraju u kišne nedjelje.
– Ono, nije niko ništa nakrivo sašio, niko nije ni umro, nego onako srednja žalost.
– Šta bolan sašio**, umro***?
Pa recimo ovako, imamo one skroz male tugice i mukice, koje su u prosječnoga naroda uglavnom predmet sprdnje, giga mega tv zabave, elem, neka čibava bucka mora do mature operisati čibe i smanjiti guzove, pa nakrivo **sašivene vjenčanice, oćel’ stić’ šnajderica prepraviti sve ti jbm, pa bude i pokoji sa dvije glave što voli jesti pijesak ali uglavnom kolači, torte i neke budalice. Ali tjera suze na oči.
Ili kacam petnaestogodišnja ja jaukala jer je Kasandri ***umro onaj cigo što ju je puno volio a ona njega nije, ona vol’la glavnog glumca. Jaukala sam i poslije na neke knjige i filmove, i normalno samo one koji te svarno ubiju u pojam preporučuješ dalje ljudima da obavezno pročitaju/pogledaju. Nije tada bilo share jelte, nego govoriš moooraš to pročitati/pogledati, pa onda ovaj pročita/pogleda, pa ga pitaš poslije jes’ plak’o i ako jest, to je to!
ALI, SVE U SVEMU, PREVAZIŠLA SAM NAZOR ZAPLAKIVANJE SA PETNAEST, PA SAM ZAISTA U ČUDU KAD VIDIM KOLIKO ODRASLIH OSOBA JOŠ UVIJEK NIJE PRELEŽALO TE EMOTIVNE OSPICE. PRETEŽNO (I NAŽALOST) ODRASLIH ŽENA – STANDARDNIH NOSILACA SVIH SRANJA NA OVOM SVIJETU A PONAJVIŠE: GLUPOSTI!
I GLUPOŠĆEVOG NAJGOREG OBLIKA: CMIZDRENJA.
I CMIZDRENJEVOG NAJGOREG OBLIKA: NAZOR!
Bolesno, ali tako je, postoji potreba da se takva priča čita i gleda, bila ona stvarna ili izmišljena, tolike su tragedije napisane i drame snimljene, samo za ljudsku razonodu. Poznato je da ljudi nalaze neku morbidnu satisfakciju u tužnom, lošem i strašnom, ali istina jeste da ljudi to oduvijek vole, a i oni što to pišu i stvaraju znaju da ljudi to vole pa zato i pišu. Znaju tačno i kako treba da napišu, sa kakvim uvodom, prilozima i onomatopejama, i kojim redoslijedom, pa da se rasplače prosječna domaćica sa viškom serotonina što se nakupio za vikend na tematskom dječijem rođendanu i spa tretmanima. Ubili je baloni, mafini, slamčice, čaše sa imenom i anticelulit masaže, dajde malo tuge da dođe žena sebi, čisto da izbalansira hormonski status.
Ili neka nesrećnica koja opet nigdje ne izbiva pa ne zna više za čim plače, za tom tamo ili za samom sobom. A tek ako je u priči nekome iskipila supa i ne voli je puno muž, a ovoj što čita iiisto iskipila supa i ne voli je puno muž, pa to ima da umre od plača! Još bože zdravlja da je posluži adrenalin i smogne snage da nakon što preplače od početka do kraja, to i podijeli sa ostalim kuku lele čitačicama.
Ne kontam samo jel’ unaprijed odluče da hoće da oplaču pa pomamno klikću unaokolo na vijesti i tekstove iz te grupe i naaamjerno čitaju ono zbog čega znaju da će plakati? Ili ih ‘vataju na kvarno?
Jel’ volite vi da plačete? Jel’ to mazohizam, ili ćete reći da je empatija, da razumijete, da osjećate, da žalite za tim nekim i njegovim bolom?
Bojim se da trošite emocije na pogrešnom mjestu.
Kada vidite još jedno krvavo, mrtvo dijete u prašini i muvama, i nije neki fazon jelda. Okrenete glavu, procokćete u bradu (gdje ide ovaj svijet) i skrenete pogled na nešto umjerenije, na neku vegeta emociju.****
****Vegeta emocija: Vegeta je začin za široke narodne mase, koji svim jelima daje identičan ukus, a kada se taj kvalitet primjeni na pisanu riječ, u želji da se izazovu jednako kvalitetne emocije, dobijamo patetične priče čiji intenzitet karakterišemo kao, gore pomenutu, srednju žalost.
DA LI JE TO ZATO ŠTO PRAVA TUGA BOLI, PA JE SE BOLJE KLONITI? ILI ZATO ŠTO ZAISTA VIŠE UOPŠTE NIŠTA NE OSJEĆATE PREMA STVARNIM NESREĆAMA? DOK ISTOVREMENO NAD PRIČAMA O KUPUSU NA PORODILJSKIM SISAMA I DALJE UPORNO CMIZDRITE. NE MOŽE SE NAPROSTO TEMA DOVOLJNO IZLIZATI NI OFUCATI, KOLIKO STE VI U STANJU POVAZDAN NA ISTE FORE DA SE PECATE I SNEBIVATE. DOKLE VIŠE MAJKE VAM GA?
I ko je kriv što je to tako naopako? Da li nas je medijska neumjerenost, besramno ogoljavanje ljudskog bola i potreba za senzacionalizmom – koja ne štedi nikoga pa ni mrtve trogodišnjake – učinila emotivnim bogaljima? Neki tamo mali je bježao sa porodicom u tobože spasilačka i demokratska njedra Evrope ali ga je more odlučilo udaviti, pa još i ispljunuti. Teško da je ikada i da će više ikada biti snimljena sablasnija fotografija, ali ni ona ništa nije promijenila.
Pornografisanje ljudske nesreće, posebno je degutantno kada je u pitanju dječija nesreća, zato je valjda i nastupila inflacija baš te krhke kategorije. Što je možda u svom nastajanju imalo plemenit cilj, da probudi svijest i savjest, da postanemo bolji ljudi a svijet bolje mjesto (već dok pišem jasno je da mi je konstatacija živo sranje – nikada neće doći, ni bolji ljudi ni bolji svijet) ali ta je pojava samo dodatno otupila ionako potupe gledateljske emocije.
I SADA SMO POTPUNO OGUGLALI NA NESREĆU I BOL.
ALI SAMO NA ONU PRAVU I ISTINSKU!!!
Jer nema tu tuge, samo osjećaj duboke zahvalnosti što je to neko drugi a ne ti. Možda neko i pomisli da je to što osjeća istinska tuga i sažaljenje, ali to je u stvari duboka zahvalnost nepostojećem (malim slovom) bogu, to što ti tjera suze na oči, domaćice moja draga – hvala ti bože što nisam ja, što je neko drugi jer ružne stvari se uvijek dešavaju drugim ljudima. UVIJEK!
I ne znam šta je gore. Žmirenje nad istinskim tragedijama ili ronjenje gorkih suza nad srednjim žalostima. Meka pornografija – „ovo“ bi se al’ da ne uđe… kakve čitačice, takve i teme.
I šta te dvije stvari rade u istom tekstu? Pa zajedno ih pričam jer je nosilac ovih dvaju osobina obično ista osoba. Ako se neko zaplakuje nad notorno glupom i proračunato napisanom novelom, čiji je jedini cilj da rasplače neku ženicu, i ne nosi apsolutno nikakvu poruku ni nauk, takav sigurno škilji na krvavu mrtvu dječicu, iz već nabrojanih razloga i jednog skrivenog – pomanjkanja inteligencije potrebne za razumijevanje, saosjećanje i plakanje nad stvarnom ljudskom tragedijom.
To je jednostavno too much, ne možeš komšinice draga, pojesti i pročačkati zube, kao kad čitaš o kupusu, i otići kao da se ništa nije desilo, ne možeš tako lako zaboraviti.
Ako si ikada i znala.
Njegovo ime je bilo Alan Kurdi.
Danas bi imao tri i po godine ali ga je udavljenog izbacilo more na plažu, na današnji dan, prije godinu dana.
A kako se tvoje dijete zove?
Autor: Bojana Mutić
