Mnogo je važno da imaš majku dok rasteš. Dok ti rastu zubi.
Dok ti raste srce i guza.
I sise i dlake.
Dok ti rastu misli u nešto što ne prepoznaješ i ne znaš šta ćeš s njima tako velikim.
Dok ti se šire zjenice i horizonti.
Dok parcelišeš srce i dijeliš ga okolo, pa poslije preko suza pokušavaš da povratiš svoju imovinu, onako razvaljenu, porušenu, s počupanim biljkama.
Dok misliš da sve možeš sama i o svemu sve znaš.
Još je važnije da imaš majku kad to sve naraste, kad shvatiš da i ti rasteš.
A možda je od svega najvažnije da imaš majku kad u tebi još jedno biće raste.
Važno je zato što nikom srce nije tuđa kuća, kao što je majci za njeno dijete. Važno je zato što će ona čuti i ono što ne želiš da kažeš, jer možda nemaš adekvatne riječi, a želiš da zna. Važno je zato što samo majka ima mogućnost da te voli kad to baš niko drugi ne može i ne zna. Važno je zato što si ti rasla u stomaku svoje majke i vi već imate neki svoj tajni jezik koji razumijete i kad obe ostarite. Važno je jer ničije oči ne vide cijelu tebe kao majčine. Važno je jer, samo je majka ta koja oprašta i neoprostivo, razumije i nerazumljivo. Važno je jer si ti u životu samo svoj čovjek i mamino dijete. Sva druga pripadanja su labava. Dok ne dođe tvoje dijete.
Važno je, jer je majka tvoje zagarantovano “Kako si?”, “Lijepa si” “Možeš ti to” “Popravićemo.” “Razumijem te.”. Jer je majka tvoj zagrljaj bez roka trajanja, tvoje krilo s doživotnim najmom, tvoja dnevna doza hrabrosti i neko s kim možeš podijeliti dnevnu dozu gluposti.
Majkama:
Nisu vaša djeca vaša u smislu da vam pripadaju. Vaša djeca su onoliko vaša koliko im ostavite slobode da budu svoja. Ta sloboda, ta vrata koja otvorite da im dozvolite da budu svoji, to su ista vrata kroz koja će vam se uvijek vraćati. I ne, čak i kad u određenim godinama izgleda kao da je vaša potreba da budete blizu, da pričate ili nedaobog budete emotivni, ni tad nemojte prestati da ispoljavate svoju potrebu, jer naša podsvijest u registar pojmova upiše: Majka – ona osoba koja je bila tu i kad sam bila nemoguća za izdržavanje.
Nemam dovoljno jednostavne, a jasne riječi da objasnim da je majčina ljubav ono što je bebi majčino mlijeko. Hranite svoju djecu. Ne propustite nijedan jedini dan da im pokažete da ih volite. Nijedan. Čak i kad vas zaboli Lego kockica u po noći, čak i kad dojke krvare, čak i kad nisu ono što ste vi mislili da će biti, ali njima se dopada to što jesu, čak i kad su zalutali. Čak i kad vam se čini da oni vas ne vole dovoljno. Ako si živo biće, majčina ljubav je ono što je sunce biljci. Majke mi.
Djeci:
Kao da je neko mogao da bira majku. Možda joj frizura nije najljepša. Možda ta haljina na njoj i nije must have this season. Možda je već postala dosadna sa imperativima koje ponavlja vaki dan. Možda ti promaja neće ništa kao ni hladan beton. Ali, evo, stani i zažmuri na tren. Da li možeš da se možda zamisliš bez nje?
Bolje ni nemoj.
Nego pokušaj da je razumiješ. Uloži bar deseti dio snage koji ona ulaže u to da razumije tebe. Zagrli je kad ne očekuje, uberi tri cvijeta negdje usput, pomozi joj da napravi ručak. Odvedi je tamo gdje ideš s drugaricama, dozvoli da te upozna. Pošalji poruku kad stigneš kući iz grada i reci joj kad ti je teško. I nemoj je nikad, nikad lagati. Jer, na prvu možda bude ljuta, možda ne bude razumjela sranje u koje si se uvalila. Ali samo i jedino ona može da bude ta koja će pomoći. Ako ništa, dijeljenjem tereta koji problem nosi.
I zapamti, onog trenutka kad novi život krene da raste u tebi, samo ona će biti ta koja će razumjeti kroz šta prolaziš, bez da joj ispričaš. Svi drugi imaju i druge teme za razmišljanje ili im treba više vremena da prihvate novosti. Samo njoj ćeš ti biti udarna vijest devet mjeseci. A ako nema nje – šta? Sama si, djevojčice.
Zato, nemoj da ti nikad bude dosadno da je voliš. Čak i malo, čak i na mrvice, čak i kad ti se ništa ne da. Čak i kad je to u tvom sistemu vrijednosti u rubrici “patetika”. Kad si živo biće koje ima majku, možeš sve. Možeš i bez nje, ako moraš, ali put je mnogo duži, mnogo teži, pun pitanja kojima fali odgovor, a druge se ustručavaš da pitaš.
Onima bez majki:
Nije lako. Ali nije ni toliko teško da je nemoguće. Bilo da je nema, jer je sama tako odlučila, bilo da je nema, jer se njeno tijelo pokvarilo i odustalo od popravke. U bilo kom slučaju, važno je samo da shvatiš da njeno mjesto neće niko i ništa popuniti. Da odmah odustaneš od zakopavanja, zatrpavanja i zavaravanja. Ali, postoji način. Arhitetkuru majke u tvom životu nadoknadiće svi oni ljudi koji te vole i koje voliš, svi oni koji će onoliko bezrezervno koliko ljudska priroda to dozvoljava, moći da te vole. Ljubav je ljubav, nema velike ni male. Jedino što ne smiješ, ne smiješ dozvoliti da ta rupa postane veća od prostora na kojem uzgajaš svoj život. Nikad. Ti nisi ta rupa. Ti si neko ko ponekad sjedne na rub te rupe, izvrišti se, čuje svoj odjek i nastavi dalje s osmijehom. I ništa više. Ti nisi ta rupa.
Sebi:
Bićeš uskoro majka. Sebi sve ovo reci svaki dan.
Brankica Raković sa bloga krempitushka.com
