Da ti kažem, ti koja si na svijet donijela to divno stvorenje, ti si heroj. I u svemu što ti se dešava, nisi sama. Ima nas još.
Ima tih situacija u životu za koje znaš da postoje, ali uvijek, baš uvijek misliš da se tebi ne mogu desiti. Zaobići će te. Neće se baš na tebe okomiti. To se dešava tamo nekim drugim ljudima, tim ljudima iz tekstova koje čitaš i TV emisija koje gledaš.
Loša vijest je: Da, vrlo lako se billo šta može desiti i tebi.
Dobra vijest je: Proći će.
A kako počne?
Dođe tiho, optužiš svoju ranjivost za to. Donijela si novi život na svijet, imaš pravo da si malo slaba. Možda je od umora, možda od nenaspavanosti. Ma okej, mogu malo da plačem. Sigurno je od sreće.
A onda plačeš kad dojiš. Plačeš kad nezgodno uzmeš bebu koja izgleda kao vekna. Plačeš kad muž treba da ode kući, a ti ostaješ u toj bolnici. I nije ti više jasno što plačeš.
I onda se to tvoje stanje (bolje rečeno sranje) pobrine da ti ne uzme samo oči, već i mozak.
Ja to neću moći. Neću biti dobra majka. Da li smo požurili? Da li ja nju dobro dojim? Da li ću ikad imati više vrijeme za muža? Da li sam ja sebična zato što mislim na svoje vrijeme, a ne na njeno? Da li sam ja uopšte normalna?
A ČITALA SI O TOME. SAMO SI MISLILA DA SE TEBI NIKAD TO NEĆE DESITI.
Ok, možda je do bolnice. Znaju ta mjesta tako da utiču na ljude. Plači. Šta ima veze. I onda dođeš kući. Pa plačeš jer se osjećaš potpuno usamljeno. Onda se kao razlog za plakanje pojavi i nenaspavanost. Pritom, ti si više nenaspavana jer gledaš da li beba diše, a ne zato što je beba zahtjevna. Onda ti glas u glavi govori: Ja ovo ne mogu. Ja ovo ne mogu. I ti, iako realno možeš sve što poželiš, izgovoriš: Ja ovo ne mogu. Javlja ti se želja za produženim vikendom u nekoj banji. Ma nema problema, ostavićeš im obe sise, sve uzmite, samo me pustite iz ove situacije napolje.
I onda ne znaš više što plačeš. I to kad si sama. I izbjegavaš da pričaš s ljudima, jer i pričanje je razlog za suze. Kažeš sebi da si dobro, samo ti treba malo odmora.
Da ti ja sad kažem. Nisi dobro. I trebalo bi da kažeš da nisi dobro. Glasno, tiho, porukom, pismom. Kako god ti je lakše. Ja nisam mogla da pričam o tome, od suza. Svaki put bih ostala bez glasa.
Život se spašava tako što ti neko pomogne. Teško sam sebi život možeš spasiti.
Svima nam se desilo. Dok u srcu osjećaš najveću moguću radost, jer tvoj život diše kraj tebe (prije ili kasnije sve to osjetimo), tvoj dosadašnji sklop života se osjeća ugroženo, jer mu se nadograđuje novi dio, a on, iako je imao devet mjeseci da se spremi, nije spreman za te promjene. Normalno je da nadogradnje izazivaju neke posljedice. Suze, vrištanje, želju da odustaneš.
Jedino što je važno u tom trenutku je da kraj sebe imaš nekog ko te mnogo voli. Ko te voli toliko da može da uloži svu snagu u to da razumije kako se osjećaš i da te nijednog (baš nijednog) trenutka ne osudi, ne pogleda čudno, da hoda kao po polupanim jajima i da se ni ne pokuša našaliti s tvojim plakanjem. Zato je baš važno s kim praviš djecu. Tom tvom muškarcu će u isto vrijeme trebati snaga da se navikne na to da je otac, ali i da podigne tebe tamo gdje ti je mjesto, kraj sebe i bebe.
Meni su rekli da bi bilo dobro da imam kraj sebe neku žensku osobu kojoj se to desilo, jer žena ženu razumije. Mom mužu se to nije desilo, ali je razumio. Tako da, nije važan pol i iskustvo, važna je ljubav. Mene je u život vratila rečenica: “Ako ti ne budeš dobro, šta ćemo nas dvoje bez tebe. Trebaš nam.”
Znam, tebi to tvoje izgleda strašnije od ovog mog. Znam, ali proći će.
Jesi li loša majka, jer plačeš, a majka si? Nisi. Ti si divna majka.
Jesi li loša majka, jer se osjećaš umorno, a tek je počelo? Nisi. Novorođenče je fizički zahtjevno. Umorili bi se i oni koji nisu prošli kroz traumu rađanja.
Jesi li loša majka ako želiš vrijeme sa mužem, bez tog malog krečavca? Nisi. S mužem si i stvorila to dijete. Da nije bilo vašeg vremena, ne bi ni nje bilo.
Ne možeš biti loša majka, sve dok god radiš po instinktu, ne zatrpavaš emocije u sebe, jer one odu u mlijeko, pa i beba plače više od tebe, dok god si iskrena. Prema sebi i prema sebi bliskima.
Divne stvari dođu kad suze prestanu. Samo ih pusti i podijeli s onima koji te i uplakanu vole.
Sreća podijeljena raste, tuga podijeljena nestaje.
Pusti baby blues da svira. Brzo će mu nestati baterija.
Brankica Raković, blog Krempitushka
