Poznati muzičar Zoran Kostić Cane, frontmen benda Partibrejkers, opisao je situaciju odnosa roditelja prema djeci, odnosno djece prema roditeljima u kolumni objavljenoj u Politici.
“Bio sam na ‘otvorenim vratima’ kod svog sina u njegovoj gimnaziji. Ima 17 godina i slabe ocjene, ali mislim da je fin momak. Svira gitaru, ima bend i u pubertetu je. Njegova priroda kao i svih nas u tim godinama doživljava zemljotres. Formira se da bude svoj. Razvučen odjednom na četiri strane svijeta otkriva život”, piše Cane u “Politici” i nastavlja:
Došao sam malo ranije. Nisam prvi put ovdje. Kao bivši ponavljač brinem za svoje dijete kao i svaki roditelj. Vrijeme je grozno u kom odrastaju. Već im je svaljeno na leđa da moraju sami da preuzimaju odgovornost neadekvatnu njihovim godinama. Sjedim na klupi u hodniku. Prepoznaju me neke srednjoškolke, kikoću se i pozdravljaju me sa puno poštovanja. Baš lijepo da i toga još ima.
Gledam momke koji promiču ispred mene. Tako su već grubi, prerano sazrili. Nisu oni krivi što su takvi već društvo koje nije briga kakva mu je budućnost. Oni postaju učesnici okrutne igre preživljavanja. Samo lična sreća im može pomoći da se snađu i prođu kvalifikacije. Siromaštvo diktira pravila da nema za svakog. Veseli su, bezbrižni i nesvjesni.
Mladost je jedino što čovjek dobija, a ostalo mu u životu ostaje kad nje nestane.
Vidim neka žena kod dežurnog učenika traži istog razrednog starješinu koji i meni treba. Ne mogu da provalim da li je moje godište ili ne. Izgleda gradski. Evo ga i on, stiže sa dnevnikom ispod miške. Poziva nas da uđemo u zbornicu. Sjedamo ispred stola na kojem leži dnevnik. Prva počinje ta žena, traži da vidi ocjene svoje ćerke. Razredni odgovara da ne može da joj pokaže jer ih ona jednostavno nema zbog toga što ne dolazi u školu. „Nije ni danas u školi”, reče razredni. „Znam”,odgovori njena majka, „eno je kod kuće, spava”. Dobija savjet da ispiše svoju ćerku iz škole da ne bi izgubila pravo na školovanje. Žena je u frci što je i normalno. Raspituje se kako da spasi svoje dijete, pri tom se izvinjavajući što oduzima toliko vremena. Kažem da nema problema, dajući joj doznanja da saučestvujem u njenom problemu. Žena odlazi.
Dolazi red i na mene. Od posljednjeg puta i mog pritiska u vidu neromansirane priče šta može da mu se desi ako ne pazi, prošaranu visokom frekvencijom upozorenja, dobijam izjavu od razrednog da je popravio ocjene, ponašanje i da ima manje izostanaka. Prošli put samo što nisam oslepio od oštrine jedinica kojih je bilo mnogo. Sada je situacija bolja. Dobro se osjećam; koliko je mogao, shvatio je ozbiljnost svoje situacije. Čovjek se štimuje cijeloga života u potrazi za harmonijom svog akorda koji ga predstavlja cijelom svijetu. Zadovoljan ustajem i izlazim iz zbornice.
Evo i njega, znojav. Gubili su fiziku, igrao je fudbal. Pitam ga da li ima majicu da se presvuče, lakonski odgovara da će je svući i na golo tijelo duks navući. Gledam ga izgleda nježno i nezrelo. Idemo ka izlazu iz škole i dvorišta. Klinci se podgurkuju i pozdravljaju se sa njim, gotive ga. Prilazi neka djevojčica i ljubi ga u obraz u prolazu, pitam ga ko mu je to? Kaže da nema pojma, pravi se važan. Kao i ja nekad. Kad se osmijehne liči na mene. Pitam ga da li mu treba koja kinta? Naravno da mu treba. Dajem mu kao i svaki ćale svom sinu. Grlim ga i ljubim u obraz. Samo jedno ćao i neizostavni osmijeh sa moje i njegove strane. Dobro mi je. Javljam nadležnim organima o rezultatu moje posjete njegovom školovanju. Kad sam obavio sve radnje koje se odnose na njega prođe mi kroz glavu događaj u vezi sa majkom i ćerkom. Ona spava dok majku boli glava.
Ko nam to krade djecu od nas samih? Ko nam uzima vrijeme namijenjeno njima? Gdje griješimo dok ih volimo? Bože čuvaj nam djecu, moli te jedan od roditelja.
Zoran Kostić Cane
