Adriana Basara, mama četvoro djece i dugogodišnja novinarka i voditeljka Radio-televizije Republike Srpske podijelila je na svom facebook profilu status koji sublimira sva lica roditeljstva i ilustruje snagu majke čija je želja da odgoji srećnu i poštenu djecu. Inspirativni status u kojem se većina mama može prepoznati dijelimo sa vama:
“Ja sam mama koja uči djecu da je baš lijepo spavati i da nema potrebe dizati se prije devet ujutro. Ja sam mama koja djetetu, odmah nakon jutarnje puse, pusti crtić jer tako dobijem “besplatnih” pola sata za kafu. I da, ako želimo, možemo cijeli dan leškariti u pidžamama. Ja sam mama koja pusti da dijete samo pere zube i onda šokirano gleda četkicom za zube opranu kadu i veš mašinu.
Ja sam mama koja ima hrpu suđa i veša koji čeka peglanje, a nikad ga ne dočeka i na kraju ga samo posložim i poguram u ormar. I mama koja skupa sa svojim curicama na koljenima briše pod u kuhinji. Ja sam mama koja je odustala od opominjanja da se mrvice kruha, smokići, čokolada i ostalo ne jedu s poda. Ja sam mama kojoj su se vrata od frižidera potrgala i teško se otvaraju, jer ne želim priznati da je to možda od 118 magnetića, papirića, bločića i ostalih krasota koje na njima vise.
Ja sam mama koja od Lego kockica može napraviti sve pa čak i Crvenkapicu i vuka. I gljivu. I drvo. I čekić. Sa kojim onda sve to razbijemo… I mama sam koja zna sve epizode Maše i Dore napamet i koja zna tačno gdje su nestali Teletubiesi! I mama sam koja pojede onu zadnju kockicu čokolade, sakrije samo za sebe gumene bonbone, a onda kaže djetetu da nema više jer je ona sve pojela!
I mama koja u spavaćoj sobi napravi šator i tunel, a onda do vrata ide preko kreveta, jer je soba apsolutno zakrčena. I preko istog kreveta pravi kolut naprijed i nazad. I dopušta skakanje po krevetu. I mama koja u svakom trenutku zna gdje je žuti auto.
I mama koja ponekad naveče namjerno preskoči kupanje djeteta jer mi se jednostavno ne da…Ali sam i mama koja nikad ne preskače priču prije spavanja.
Ja sam ta koja ujutro pusti da je djeca malo duže zovu, jer se pravim da spavam. Ja sam mama koja stalno zaboravlja djetetu dati D3 kapi i zaboravi dijete namazati s nečim protiv komaraca i zaboravi kremu za sunčanje… Mama sam koja nekad djetetu za večeru da sladoled. Da, i za to sam kriva.
Mama sam koja u parku pusti dijete da se bori za svoja prava i da se svađa sa drugom djecom, a najradije bih skočila i nekome glavu otkinula. I mama koja pusti dijete na veliki tobogan i onda šokirano gleda kako se dijete kao metak, šokiranog lica spušta…a onda ga dočekam ogromnim “Bravooooo!!!” i gledam taj ponosni smješak, jer smo eto, i to uspjeli preživjeti.
Mama sam koja svaku praznu ambalažu daje djetetu za igru i tako polako gledam kako se stan pretvara u deponiju. Ali sve nam treba…I mama koja si sa 40 godina kupi plavi lak za nokte sa šljokicama samo zato što zna kakvo će oduševljenje izazvati mamini plavi nokti!
Isto tako sam mama koja može bdjeti 4 dana i 4 noći i sjediti na krevetu gledajući svoje bolesno dijete i držeći mu ruku na čelu dok spava. I mama koja će i kad je najumornija i najpospanija ustati iz kreveta da bi uzela u krilo svoje uplašeno dijete koje je sanjalo krokodila iz duboke rijeke Nil.
Ja sam mama koja neće za 20 godina uzeti knjigu i reći djeci: “Ovo vas je odgojilo!” Ja sam mama koja će stati pred njih i reći: “Da, ja sam vas odgojila. I griješila sam. I mučila sam se. I mučila sam vas. Ali zato ste sad pošteni ljudi koje obožavam i koji mene obožavaju. A sad se gubite i izvolite biti sretni!”
Adrianina inspirativna priča ima i kratki nastavak koji između redova poentira da sve mame mogu biti Maria Montesori i da je najbolji put ka sreći djeteta zapravo njegovo osamostaljenje.
Dodala bih još i da sam mama koja je, bez obzira što se sad osjeća kao prepolovljeno, podstakla svoje 15-ogodišnje…
Gepostet von Adriana Basara am Montag, 9. Oktober 2017
Ako slušamo svoj unutrašnji glas i vrednujemo naše mališne kao individue, podstičemo njihovu radoznalost i razvijamo vještine, neće nam biti neophodna gomila stručne literature kako bismo iskusili roditeljstvo bez stresa i odgojili samopouzdane, vrijedne i srećne mlade ljude. Ovakvi principi ne znače nonšalantnost, već naprotiv: istinsku ljubav, stoprocentnu prisutnost i sagledavanje djetetovih potreba na pravi način, a ne potreba majke da živi u grču i strahu, po pravilima koja u većini slučajeva nameće sredina.
