Džamna Duman Vranić, doktorica pravnih nauka i docentica na predmetima naučne oblasti Porodično pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u intervjuu za Radiosarajevo.ba je govorila o problemima porodičnog prava, odnosno pravima djece.
Protekle sedmice su bile posvećene obilježavanju prava djeteta, a svako dijete i njihovi roditelji uvijek žele imati informaciju više o ovoj temi.
Duman Vranić se u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Ostvarivanje roditeljskog staranja – savremeni pravni okvir, u jednom njenom dijelu, bavi istraživanjem tjelesnog kažnjavanja djece, što je zapravo bio i povodo razgovora.
Radiosarajevo.ba: Da li je dopustivo tjelesno kažnjavanje?
Nije. U novijem dobu dobrobit djeteta postaje sve više mjera odgovornosti roditelja. Zato su svi oblici ponašanja prema djetetu, i u privatnom i u javnom prostoru, određivani na osnovi teorije o ljudskim pravima. To dovodi do mijenjanja odnosa prema odgovornosti roditelja iz koje proistječe i pravo korištenja prisile, zastrašivanja i tjelesnog kažnjavanja.
Radiosarajevo.ba: Znači li to ni u kojim uvjetima?
Da. Iako su u kulturama uobičajena kažnjavanja djece, temeljita istraživanja posljedica tog upućuju na potrebu da takva praksa bude u potpunosti iskorijenjena. U temeljnim dokumentima o pravima djeteta takav stav je potvrđen. Nikakav oblik kažnjavanja nije prihvatljiv, jer bi značio da je pravo jednog, u ovom slučaju roditelja, apsolutizirano, a pravo drugog, u ovom slučaju djeteta, poniženo. Tjelesno kažnjavanje djeteta, bez obzira da li se ono provodi u privatnom ili javnom prostoru, narušava njegovo ljudsko dostojanstvo sa dalekosežnim posljedicama na njegov tjelesni i mentalni razvoj. Istraživanja pokazuju da dijete koje je izloženo kažnjavanju korištenjem sile nasljeđuje destruktivne modele ponašanja koje koristi kada postane odrasla osoba.
Radiosarajevo.ba: Šta u slučajevima kada je takva praksa preporučena u religijskim kanonima?
Kažnjavanje djece suprotno je prirodnom pravu, a nema i ne može biti religijskih tradicija u kojima prirodno pravo nije uvaženo. Prema tome, ako u kanonu nečeg takvog ima, riječ je o tumačenjima koja nisu prihvatljiva.
Radiosarajevo.ba: Kako biste to objasnili sa stanovišta pravnih teorija?
Svako pravo srazmjerno je mogućnostima. Dijete ima pravo u roditelja, a to znači dužnost roditelja. Sve dok dijete ne stekne takav status koji mu omogućava preuzimanje prava i dužnosti, roditelji/staratelji imaju dužnost da mu omoguće razvoj do stjecanja takvog statusa. Tjelesno kažnjavanje u takvim slučajevima znači primjenu moći ili sile mimo dužnosti roditelja/staratelja, a tako je pravo djeteta ugroženo. Tjelesni integritet je nepovrediv.
Radiosarajevo.ba: Šta to znači sa stanovišta pravnog poretka u našoj zemlji?
Odbor za prava djeteta je u više navrata, tačnije 2005. i 2012. godine, istaknuo zabrinutost zbog postojanja tjelesnog kažnjavanja djece u Bosni i Hercegovini. Preporuke Odbora date Bosni i Hercegovini idu u pravcu zabrane tjelesnog kažnjavanja u kući, ali i u drugim područjima.
U 2012. godini, Europski komitet za socijalna prava je zaključio da zakonodavstvo Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti s članom 17. Europske socijalne povelje budući da tjelesno kažnjavanje nije zabranjeno u kući i drugim područjima. Vodeći računa o preuzetim obavezama naše države, zabrana tjelesnog kažnjavanja mora biti jasno određena zakonskom odredbom.
Budući da to nije slučaj, potreba za donošenjem takve norme je urgentna. Ničim ne može biti opravdano nedonošenje takvih normi. Ipak, moram istaknuti napore Vijeća za djecu Bosne i Hercegovine poduzete u tom pravcu donošenjem Inicijative za izmjenu i dopunu zakonskih propisa s ciljem uvođenja izričite zabrane tjelesnog kažnjavanja djece.
Izvor: radiosarajevo.ba
