Prkos je izraz djetetove frustracije i ono ga koristi kad mu je ono za što se bori izuzetno važno. Otpor je uvijek odraz potrebe da se nešto promijeni u uhodanom sistemu.
Vaš mališan baš ne želi da navuče čarape, a vaša djevojčica je čvrsto odlučila da danas ne ide u školu. Nakon što iscrpite sav spektar molbi, prijetnji i ucjena, često ste već na početku radnog dana toliko iscrpljeni da jedva možete da se pokrenete.
A naši najdraži i dalje su istrajni u svome. To je čin otpora koji neki stručnjaci pripisuju nižoj emocionalnoj inteligenciji. Tačnije, riječ je o sklopu osobina koje nisu suprotne nego komplementarne racionalnoj inteligenciji.
Stručnjak za osjetljivu djecu Morin Hili tvrdi, međutim, da otpor češće pružaju upravo emotivno inteligentnija djeca i da je on odraz unutrašnjih procesa. Takva djeca, tvrdi ona, zapravo slušaju svoju “unutrašnju mudrost” i umjesto da se pridruže drugoj djeci koja bespogovorno i poslušno ispunjavaju svoje obaveze, oni poručuju da takvo ponašanje njima nije u redu.
Treba hrabrosti da se istupi i pokaže kako se osjećaju. Slično misli i magistar psihologije i praktičar teorije igrom Tea Knežević:
“Prkosno reagovanje djeteta je znak njegovog otpora. Tako dijete pokušava da drži određenu dozu kontrole nad situacijom, pa stoga ne želi da popusti. Prkos je izraz djetetove frustracije i ono ga koristi kada mu je nešto za šta se bori vrlo važno”.
Odrasla osoba tada može da verbalizuje razumijevanje djeteta tako da mu kaže da zna da mu je to baš vrlo, vrlo važno i tek tada, kad se dijete smiri, onda mu mirnim ali jasnim i odlučnim glasom treba postaviti granicu. Otpor je uvijek odraz potrebe, ističe Hili, da se nešto promijeni u uhodanom poretku i bez toga ne bi bilo promjena ni velikana poput Majke Tereze, ali je ona ipak bila odrasla kad je počela da mijenja svijet.
A prvi korak kod pomoći našem inatljivcu treba da bude, kažu stručnjaci, razumijevanje. Ono počinje razgovorom u kom bi dijete moglo da vam otkrije šta ga zaista muči i da zajedno razmotrite neka moguća rješenja. Najvažnije je, napominje Hili, da ne gubite strpljenje.
Prkosno dijete je izazov i čini se da je teško savladati ga, ali istina je da je često takvo jer se smatra neshvaćenim. Djecu na takvo ponašanje podstiče unutrašnji impuls, a nemaju razvijene vještine da drugačije pokažu da se ne slažu s onim što se od njih traži.
Zato su tu roditelji i druge bliske osobe da mu pomognu da razvije te vještine i pokažu mu da se može i bez nedopustivih i neprimjerenih prkosnih gestova (bacanje stvari, lupanje vratima…). Najbolji način je da ste tu za njega, da u tom trenutku može da vam kaže kako se osjeća. Naravno da nisu sve situacije pogodne za pregovore, na primjer, odlazak kod zubara može da se odloži, ali ne i izbjegne, baš kao i pranje zuba.
Tada duboko udahnite i slijedite savjet psihologa Tee Knežević:
“Kako biste podstakli dijete da promijeni svoju reakciju, važno je da smanjite pritisak na njega i na neki način mu pomognete da se opusti. Treba da normalizujete situaciju i ne ulazite u borbu moći s djetetom, jer se nakon borbe moći najčešće obe strane osećaju loše. Tek kada se smiri i opusti, dijete će moći da odabere da se drugačije ponaša.”
Dakle… prvi korak u pomaganju malom inatljivcu je razumijevanje.
Prkosno dijete predstavlja izazov, ali istina je da je često takvo zato što se osjeća neshvaćenim. Njih na takvo ponašanje podstiče unutrašnji impuls, a nemaju razvijene vještine da drugačije pokažu da se ne slažu s onim što se od njih traži ili očekuje. Tek kad se smiri, dijete može da počne da se drugačije ponaša. Roditeljsko strpljenje je ključno da bi se smirilo prkosno dijete bez previše natezanja. Ako mu se otvoreno suprotstavite, pozivajući se na roditeljski autoritet, dovešćete sebe u borbu moći u kojoj obe strane gube. Tek kad se mališan smiri, porazgovarajte o granicama.
