Novinarka, voditeljka i pisac Gorica Nešović sa tekstom “Majke” za All Me nastoji da podsjeti mlade mame na miris djetinjstva koji je dolazio iz kuhinja njihovih mama, na jednostavne ali provjerene životne vrijednosti i druge detalje koji tkaju najfinija sjećanja koja nosimo u sebi. Tekst vam prenosimo u cijelosti:
Prije neki dan u samoposluzi, slušam dvije mlade žene koje se žale kako je bebi hrana skupa. Prvo sam mislila da misle na “formulu”, tj. mlijeko koje zamjenjuje majčino, ali se ispostavilo da misle na one razne kašice od voća, povrća, mesa… Slušam tako, ne izdržim i kažem kako je i bolje i jeftinije da same to prave. Jedna od te dve mladice reče kako njeno dijete samo to voli i ništa drugo neće ni da proba, da joj je tako lakše, da tačno zna koliki je obrok i šta dijete jede. Nastavlja, kako ona i muž uglavnom naručuju hranu, muž voli najviše roštilj i onda joj je “glupo da pravi samo za dijete”.
Moja generacija je odrastala uz majke koje kao da su sve išle u istu školu, kod iste učiteljice… iste rečenice koje su se provlačile kroz naše djetinjstvo. Bilo je bitno da smo siti, čisti i da ih ne obrukamo. Kad je hrana bila u pitanju, znalo se da mora da se pojede sve iz tanjira, da je svaki obrok pažljivo isplaniran da bude zdravo za djecu, znalo se kad se jede i kako se jede. Laktovi ni slučajno na stolu, nije smjelo da se mljacka i razvlači hrana po tanjiru… to se učilo od prvih dana.
Za djecu se posebno spremalo, da ne bude masno, ljuto, jako. I moralo je sve da se jede. Za djecu se uvijek nabavljalo provjereno meso, domaće, da se zna šta se jede, povrće takođe i ako je tada sve bilo mnogo zdravije. Tata je stajao iznad naših glava i ponavljao “jedite djeco, to je sve prirodno, neprskano”. Govorio je da nema ništa gore od konzervirane hrane, da je to sve vještačko, a ja sam zamišljala kako se ta hrana pravi od neke plastike.
Znalo se i kad se ide u krevet “pola devet, djeca u krevet”.
Kad sam ja postala majka, kombinovala sam neke fazone moje majke – to da bude zdravo i provjereno, ali sve preporuke koje je govorio pedijatar. Za mene je to bio zakon, uprkos savjetima žena iz moje familije kako slobodno može da jede pasulj…
Jedna moja drugarica je priznavala svako malo, kako joj je naporno sa malim djetetom, svaki čas neke šerpice, kako jedva čeka da poraste i da joj da pljeskavicu i coca colu. Dijete joj je “vilenilo” do ponoći, da bi ujutro spavalo duže, da se i ona naspava. Šta je to naspram slučaja jedne mlade mame čije dijete od nepunih godinu dana ide u krevet u dva noću, pa kad se probudi u podne kažu kako je poranio.
Sve se mijenja, samo mislim da ne treba sve i po svaku cijenu. Ne bih nikom da namećem neku svoju “istinu”, ali iz mamine kuhinje od najranijih dana, izlazi najbolja hrana. I dan danas, sarma moje mame je najbolja, još kad u istoj šerpi odradi i punjene suve paprike… Još jednom da se rodim, neću znati da potrefim taj ukus.
Svi smo različiti, svi imamo neke svoje navike kojih se neki nekada odreknu, a neki ne. Ljubav majke je nemjerljiva, ali umor često i može da se izmjeri. Svaka mama ima pravo na odmor, zato hvala svim bakama i dekama koji uskoče, kad mogu i koliko mogu.
Samo da se ne pretjera. U svakom smislu.
