Ima različitih roditelja i stilova roditeljstva. Najviše štete djeci donose oni koji zadrto smatraju da su sjajni roditelji. Čak i oni koji su pretjerano permisivni i osjećaju se nemoćno – preispituju se i često traže pomoć.
Roditelji koji vjeruju da sve rade kako treba – ili ne traže pomoć ili dovedu na terapiju dijete koje već ima problem, ali sa idejom da je djetetov problem samo njegov i da terapeut treba da ga “popravi”. To, naravno, nije moguće, jer je dječji problem uvijek manifestacija porodičnog, zajedničkog problema. Roditelji ubijeđeni u svoju besprijekornost to ne mogu da prihvate.
Ironično, ljudima iz svoje okoline često izgledaju kao dovoljno dobri roditelji jer se tako predstavljaju – upsuju djecu na aktivnosti, daju im sve što oni sami misle da djetetu treba, a gluvi su na dječje želje i potrebe. Potom djecu opterećuju krivicom, jer često upućuju “da su im sve dali, a oni su takvi… nezahvalni, pogrešni, bahati…”.
Djeca vjeruju roditeljima i počinju da se osjećaju bezvrijedno i osramoćeno što ne mogu da dostignu roditeljske ideale. Često ne ostvare svoje potencijale i dugo ostaju zavisni od roditelja jer misle da nisu sposobni sami da žive. To roditelje frustrira, jer djeca nikako ne odrastaju, ali ih na nesvjesnom nivou gratifikuje jer predstavlja dokaz njihove besprijekornosti.
Roditelji koji se preispituju i sumnjaju u sebe, bez pretjerane anksioznosti, uglavnom podižu zadovoljniju djecu.
Oni djecu slušaju i s njima razgovaraju. Umiju da se odvoje od ideje da oni kao odrasli “najbolje znaju šta je dobro za njihovu djecu” i da traže savjete i da djecu uključe u razgovore i odluke. Na taj način grade i dječje samopouzdanje – jer kad se dijete pita za neku odluku, osjeća da mu vjeruju i da vjeruju u njegovu sposobnost odlučivanja. Na taj način se djeca osamostaljuju i izgrađuju svoju ličnost kroz uzajamnost s roditeljima.
I mada je jasno da je roditelj taj koji će donositi brojne odluke za dijete, mnoge odluke i djete samo može i treba da donese. To ne znači da djecu treba posmatrati kao odrasle. O mnogim temama se ne priča s njima odmah ili se priča na njima prihvatljiv način. Ali, djeca se osluškuju, njihove emocije se uvažavaju, ne nameću im se ritmovi i pravila koji više služe roditeljima nego djeci.
Od uobročenosti, redovnog kupanja u osam, uspavljivanja u pola devet i oragnske hrane, bitnija je emocionalna povezanost i naštimovanost sa djecom. To ne znači da ritam i rituali nisu bitni. Djeca vole nekakav red. Nekakav red, međutim, nije kruto pridržavanje pravila i robotizovanje djece. Naučiće da vežu pertle i da jedu papriku, pa nek bude to i malo kasnije, ali će mnogo teže nadomijestiti propuste u empatijskom naštimavanju s roditeljima.
Renata Senić, psihoterapeut
Facebook: Psihoterapijske-teme-psihološko-savetovalište
