Ako dijete (pred)tinejdžerskog uzrasta upadne u probleme, okolina se obično pita gde su bili roditelji i šta su radili nastavnici da do problema ne dođe. Obično se misli da niko nije bio dovoljno strog i da dijete nije imalo dovoljno nadzora. Roditeljski nadzor i strogoća jesu važni ali, pošto ni u čemu ne treba pretjerivati, zapitali smo se: “da li je moguće popustiti u strogoći i istovremeno zadržati uticaj na svoje dijete?”.
Realnost odnosa u porodici
Kada djeca dođu u predtinejdžerski uzrast roditelji sve manje vremena provode sa njima u priči, čak i manje od jednog sata dnevno. Ovako malo vremena nije dovoljno da bi se otkrilo šta je djeci u ovom uzrastu važno. Osim toga, roditelji umiju da potcijene dječju zrelost, previde problematično ponašanje ili da se povuku iz svakodnevnog života djece.
Šta kažu mladi?
Tek oko 20 odsto djece predtinejdžerskog uzrasta se osjeća dovoljno slobodno da razgovara sa roditeljima na teme koje ih muče. Veliki dio djece ima osjećaj da im roditelji ne pružaju priliku da iskažu svoje mišljenje.
Očigledno je da postoji jaz u komunikaciji ukoliko jedna strana smatra da nema priliku da iskaže svoj stav. Uostalom i sami smo svjesni kako se u situacijama kada jedna osoba dominira i monopoliše razgovorom javljaju osjećanja ljutnje, bijesa, nerazumijevanja i ogorčenosti.
Šta roditelji mogu da urade?
Postavljanje jasnih pravila i saopštavanje visokih očekivanja u ličnom ponašanju u školi i van nje je odličan početak. Tu su, naravno i praćenje dnevnih dešavanja u životu djeteta i davanje ličnog primjera.
Osim toga, važno je i usmjeravanje energije na konstruktivno rješavanje konflikata (do kojih će svakako ponekad doći) i nastojanje da razumijete fizički, emotivni i društveni razvoj djeteta.
Komunikacija je ključni faktor
Prava je ironija činjenica da je najjače “oružje” roditelja tokom adolescencije i pred ovu fazu upravo stalna komunikacija, a baš ta alatka se rijetko koristi.
Ukoliko je roditelj zabrinut da se dijete bavi nečim što ugrožava njegovu ili tuđu bezbjednost ili nije moralno prihvatljivo, bilo da eksperimentiše sa drogama, druži se sa lošom “ekipom” ili prakatikuje neko bizarno ponašanje, najbolja taktika je otvoren razgovor. Stručnjaci savjetuju da se suočite sa svojim strahom, verbalizujete svoju zabrinutost i prebacite lopticu razgovora u dio terena kojim upravlja vaše dijete. Djeci je potrebno da znaju da je roditeljima stalo do toga šta se dešava u njihovim životima.
Nadzor je sasvim legitiman
Kada djeca dođu do predadolescentskog uzrasta, roditelji ponekad pomisle da je vrijeme da popuste kontrolu i nadzor. Svakako je istina da djeci ovog uzrasta treba manje nadzora iz sata u sat, ali svakako nije vrijeme da roditelji dignu ruke i prepuste budućim tinejdžerima da vode sopstvene živote.
Djeca koju roditelji nadziru se mnogo rjeđe nađu u problematičnim situacijama, kako objašnjavaju psiholozi.
Precizne smijernice koje se odnose na korišćenje alkohola, droga, cigareta i ostale teme koje se smatraju tabu temama treba uvesti sasvim rano.
Kada djeca već uđu u godine pred adolescenciju i tinejdžerski uzrast, sve je teže naučiti ih tim lekcijama. Stoga roditelji ne bi trebalo da čekaju da dijete proslavi 15. ili 16. rođendan da bi razjasnili pravila jer je tada već kasno za prve lekcije.
Koji god problem nastane suočite se sa njim. Nema zatvaranja očiju, stida i čekanja da prođe sam od sebe. Ako mislite ili vidite da ne možete sami potražite pomoć. Psiholozi upozoravaju da neznanje nije blago, a ignorisanje ozbiljnog problema nije efikasan način da se on riješi.
Tanka linija između brige o djetetu i špijuniranja
Ako spadate u grupu roditelja koji povremeno srede dječju sobu umjesto njih ili pokupe i odnesu garderobu na pranje, ne morate da zatvarate oči kada uđete u sobu. Te prilike mogu da vam posluže da zavirite u dječji svijet, naravno, bez uhođenja i veoma oprezno.
Većina roditelja se slaže sa ocjenom da je povjerenje osetljiva veza koja se gradi dugo i lako može da se prekine. Upravo zato, ukoliko sumnjate da vaše dijete ima neki problem ili se bavi nečim što ne odobravate, otvoreno razgovarajte sa njim umjesto da pretjerate. Granica između brige o djetetu i špijuniranja jeste veoma tanka i čitanje privatnih materijala (kao što su pisma, mejlovi ili dnevnik), prisluškivanje telefonskog razgovora i preturanje po sobi su svakako stvari koje prelaze granicu međusobnog povjerenja.
U svakodnevnim okolnostima, nastojte da tretirate lični prostor vaše djece na isti način na koji biste željeli da oni tretiraju vaš prostor. Ako nikad ne biste dozvolili djetetu da vam pretura po tašni, onda nema potrebe da zavirujete u njihov novčanik. Isto pravilo se odnosi i na fioke, ličnu prepisku i ostale privatne stvari. Ideja je da poštujući teritoriju svog djeteta ohrabrujete njegov stav da se zauzvrat isto ponaša prema vašem prostoru.
Naravno, ako roditelji sumnjaju da se dijete nalazi u nekoj situaciji koja može da mu ugrozi život, kao što je zavisnost od droga, razmišljanje o samoubistvu, ili planiranje bilo kakvog nasilnog čina, stručnjaci savjetuju da se reakcija ne odlaže ni trenutak. U takvim situacijama potrebno je potražiti pomoć za djecu, čak i ako ona ne priznaju postojanje problema. Ugrožavanje povjerenja ipak treba da bude posljednja opcija, tek ukoliko ste sve druge mogućnosti iscrpili.
Bilo da je vaše dijete u predadolescentskom periodu glatko ili turbulentno uplovilo na put ka odrastanju i nezavisnosti, vaša komunikacija i vještine diskretnog nadzora će samo pomoći u održavanju balansa između ova dva principa u još kompleksnijem uzrastu koji slijedi.
Izvor: Najboljamamanasvetu.com
