Ruski porodični psiholog sa tridesetogodišnjim iskustvom Mihail Labkovski govori o jednostavnim i važnim stvarima koje često zanemarujemo, pokušavajući da odgojimo našu djecu:
– Nesrećni ljudi ne mogu izgraditi odnos sa djetetom tako da i ono bude srećno. A ako su roditelji srećni, ne moraju ništa specijalno učiniti da dijete izraste u pozitivnu ličnost.
– Mnogi roditelji vjeruju da je sa njima sve u redu i da problem leži u djeci. A iznenađeni su kada u jednoj porodici stasaju dva potpuno različita djeteta: jedno je samopouzdano, stabilno i uspješno, a drugo – notorni gubitnik, uvijek nezadovoljan ili ljut.
Ali to znači da su se djeca osjećala drugačije u okviru iste porodice, a neki od njih nisu dobijali dovoljno pažnje. Pojedina djeca su osjetljivija i treba im pružiti više ljubavi, a takve potrebe ponekad roditelji ne primijete.
– To što se brinete da je dijete dobro obučeno i nahranjeno – to je briga, a ne odgoj. Nažalost, mnogi roditelji smatraju da je to dovoljno.
– Kako komunicirate sa djetetom u njegovom djetinjstvu, tako će ono postupati sa vama u vašoj starosti.
– Škola ne bi trebalo da djecu toliko uči matematiku i književnosti, koliko sam život.
Škola je važna ne samo za teorijsko znanje, već i za sticanje mnogih praktičnih vještina, kao što su sposobnost za komunikaciju, uspostavljanje odnosa sa drugima, preuzimanje odgovornosti za vlastite riječi i djela, rješavanje problema, pregovaranje i upravljanje svojim vremenom … Te vještine će djeci pomoći da se osjećaju sigurni u budućnosti i da zarađuju za život kada odrastu.
– Djetetova drama zbog loših ocjena je zapravo refleksija reakcije odraslih.
Ako roditelji mirno reaguju na slabe ocjene ili neke propuste, ako s osmijehom govore djetetu da je dobro i da ne brine, onda će dijete biti mirno, stabilno, motivisano da popravi uspjeh u školi, i naći će se u oblastima koje mu idu od ruke.
– Ako vaše dijete nije u stanju da se nosi sa školskim programom, ako morate dugo vremena da sjedite sa djetetom nad lekcijama – onda problem nije u djetetu nego u školi.
Teško – ne znači bolje! Dijete se ne smije forsirati u nastojanju da uhvati korak s programom koji su sastavili nastavnici. U prvom razredu izrada domaće zadaće ne bi trebalo da traje duže od 45 minuta.
– Ponekad je čak i potrebno kazniti djecu. Ali morate jasno da razdvojite dijete i njegove postupke.
Na primjer, dogovorili ste se unaprijed da prije nego što dođete s posla, ono uradi svoju zadaću, jede i počisti za sobom. A onda ste došli kući i vidjeti sliku: lonac sa ručkom stoji netaknut, školske knjige očito nisu otvorene, u sobi nered, a dijete sjedi sa nosom zabodenim u tablet. Glavna stvar je da u ovom trenutku ne pobjesnite, da ne vičete i da ga ne omalovažavate.
Bez ljutnje pristupite djetetu, nasmiješite se, zagrlite ga i kažite: “Volim te mnogo, ali nećeš dobiti tablet narednih sedam dana”. Vikanje, vrijeđanje, ubjeđivanje i natezanje neće dati nikakve rezultate. Dijete je dovoljno kažnjeno oduzimanjem uređaja sa kojim voli da se igra.
– Džeparac bi trebalo uvesti već kod šestogodišnjaka.
I to male ali redovne iznose, sa kojima će dijete moći samo da raspolaže. I vrlo je važno da novac ne postane alat za manipulaciju. Nije potrebno kontrolisati na šta dijete troši novac, a visinu džeparca postavite u zavisnosti od njegovog uspjeha i ukupnog ponašanja.
– Ne trebate živjeti živote svoje djece, odlučivati umjesto njih, rješavati njihove probleme, pritiskati ih svojim ambicijama, očekivanjima i smijernicama.
Vi ćete ostariti, a kako će oni sami živjeti?
– Ja sam protiv stalnog nadzora.
Dijete u porodici treba da bude sigurno da je voljeno, cijenjeno i da osjeća da imate povjerenje u njega. U ovom slučaju neće upasti u „loše društvo” i izbjeći će mnoga iskušenja, kojima ne mogu da odole vršnjaci u čijim porodicama vlada napetost.
– Kad sam radio u školi, na Dan znanja rekao sam da sam studirao zato što je znanje plaćeno daleko više nego za fizički rad. Sa tim što ste naučili, možete da radite i primate novac za ono što volite raditi.
– Vaspitanje ne znači objašnjavati djetetu kako da živi. To tako ne funkcioniše. Djeca se razvijaju samo analogijom. Šta može i šta ne može, kako bi trebalo i kako ne treba… djeca ne uče iz riječi svojih roditelja, već samo preko njihovih postupaka.
Jednostavno rečeno, ako otac kaže da je piće štetno, ali i sam pije – velike su šanse da će i sin postati alkoholičar. Ovo je najočitiji primjer, ali djeca su osjetljiva i na suptilnije stvari, koje usvajaju jakim intezitetom.
– Sa djecom treba razgovarati o životu uopšteno, a ne kako treba živjeti. Ako roditelj može razgovarati sa djetetom samo o problemima, onda on ima problem.
– Ako dijete pokušava manipulisati odraslima, ono jednostavno ima neurozu. I moramo tražiti njezin uzrok. Zdravi ljudi ne manipulišu, već rješavaju svoje probleme, djelujući na jednostavan način.
– U razgovoru sa djetetom, nemojte ga kritikovati, ne dirajte njegovu ličnost i ne idite dalje od analize njegovih postupaka.
Ne govorite o njemu, već o sebi. Nemojte reći: “Ti si loš”. Kažite: “Mislim da si loše postupio”. Koristite rečenice: “Ne sviđa mi se kada …”, “Ne volim kako…” ili “Htio bih …”.
– Dijete treba da osjeća da su roditelji dobri ali jaki ljudi. Oni koji ga mogu zaštititi, mogu mu nešto i odbiti, ali uvijek djeluju u njegovom interesu i, što je najvažnije, jako ga vole!
Prevedeno sa econet.ru
