Plakanje nije “rezervisano” samo za djevojčice i roditelji koji brane sinovima da plaču čine veliku grešku, tvrde psiholozi.
Naročito je važno doba kada sazrijevaju za školu, između šeste i sedme godine, jer tada počinju da prihvataju društvene norme i pravila, među kojima je i ono “suze su znak slabosti, muškarci moraju da budu jaki i nikada ne smiju da plaču”.
U tom uzrastu, očevi su glavni uzori sinovima, a u normalnim okolnostima gotovo je nemoguće vidjeti suze u tatinim očima. U želji da se identifikuju sa njima i postanu “pravi muškarci”, dječaci zadržavaju suze, a kada ne mogu da se iskontrolišu i podlegnu emocijama, nakon toga osjećaju stid da su pogriješili i ispali slabići. Evo šta savjetuju dječji psiholozi…
Kako raste, dijete ima manju potrebu da plače zbog svake sitnice, što znači da postaje zrelije i ne doživljava sve tako emotivno. Pohvalite ga zbog toga, ali, važno je i da ga naučite da suze nisu znak slabosti. Ako ono vjeruje u to i krije suze ili ih zadražava, pokažite mu snimke i slike poznatih muškaraca, sportskih junaka, koji bez straha pokazuju emocije.
Nije lako kanalisati emocije, naročito dječacima jer se od njih očekuje da budu “manje osjetljivi” od djevojčica. Srećni i uzbudljivi događaji takođe podižu adrenalin, a suze radosnice su odličan “izduvni ventil” da se organizam oslobodi tenzije. Osim toga, one “čiste” dušu i liječe emotivne rane.
U teškim situacijama, roditelji, a prije svega otac kao glavni uzor muškom djetetu, trebalo bi da zagrli sina i dozvoli mu da plače koliko želi, ističu psiholozi. I riječi: “Plači, biće ti lakše”, djeluju vrlo ljekovito i brišu osjećaj stida kod dječaka.
U tom uzrastu je tatina podrška i utjeha mnogo važnija od nježnog maminog zagrljaja, jer od sedme godine dječaci počinju da se osamostaljuju od majčinog zaštitničkog okrilja pokušavajući da izgrade muški identitet.
