“…Holi Golajtli zasigurno je jedan od najženstvenijih i najintrigantnijih ženskih likova ikad viđenih na filmskoj traci…”
Projekcija filma “Doručak kod Tifanija” održaće se u Narodnom pozorištu Republike Srpske (scena Petar Kočić) u petak, 19. januara sa početkom u 19 časova. Ulaz je slobodan.
Nakon filma, slijedi razgovor o projekciji koji će da vodi dramaturg Slaviša Radan.
„Doručak kod Tifanija“, kratki roman Trumana Kapotea, izašao je 1958. godine. Postao je najprodavaniji roman u SAD, što u današnjem vremenu vjerovatno ne bi bila neka posebna preporuka. Ali, te 1958. ova informacija je imala posve drugačije značenje. Samo tri godine kasnije, glumac, pisac i režiser, Blejk Edvards (široj publici najpoznatiji po režiji filmskog serijala “Pink Panter”), napravio je, po Kapoteovom romanu, istoimeni film.
Sam Kapote (1924-1984), bio je veoma neobična ličnost neprikosnovene hrabrosti, pogotovo za vrijeme u kojem je živio – uz veoma piskav glas i izrazito feminizirano ponašanje, nije ni skrivao vezu sa muškarcem otvoreno se deklarišući kao homoseksualac. Uz to je imao veoma snažan karakter – bio je izrazito inteligentan, svojim duhovitim, često ciničnim komentarima privlačio je mnogo pažnje u javnosti, ali je i bolovao od tipičnih slabosti poput jako izražene, neskrivene želјe da postane dio mondenskih krugova. Vjerovatno zato što je smatrao da bi njegov ulazak u “elitno društvo” smanjio stalno prisutnu muku zbog svoje različitosti.
Međutim, svijet dekadencije mu, naravno, nije mogao pomoći – potonuo je u alkoholizam i sve se završilo smrću uslјed karcinoma jetre.
Nјegova sklonost mondenskim krugovima, naročito se vidi u “Doručku kod Tifanija”. Takođe se odmah primjećuje koliko dobro Kapote poznaje žene – između ostalog, opštepoznato je njegovo prijatelјstvo sa književnicom Harper Li, koje otpočinje još u njihovom ranom djetinstvu. Stoga je i mogao da stvori osobu poput Holi (glavni lik “Doručka kod Tifanija”) – zasigurno jedan od najženstvenijih i najintrigantnijih ženskih likova ikad viđenih na filmskoj traci.
Dakle, u središtu priče je izuzetno zgodna ali i nestalna Holi Golajtli (igra je Odri Hepbern), koja se, obožavajući skupe izlaske, kreće upravo među bogatim mondenskim licima. Sve vrijeme ona traži “mjesto” kojem će pripadati, a njen simbol za takvo mjesto je raskošna dragulјarnica Tifani: “Ne znam gdje je to, ali znam kako izgleda. Kao kod Tifanija!”
Kao da to “mjesto” traži u nekom konkretnom pojmu poput raskošne vile, ili barem u polukonkretnom – uz nekog bogataša izrazito dubokog džepa. Pomisao da se “traženo mjesto” možda nalazi uz muškarca koji je, na žalost, siromašan, njen racio odbacuje od samog početka.
Da se lјudi vremenom mijenjaju, to znamo – u filmu je to simbolično pokazano preko promjene imena. Pritom se pod mijenjanjem uglavnom misli na sazrijevanje, pa samim tim i na jačanje čovjekove invidualnosti čime se postiže i veći stepen samostalnosti, tj. samostalnog donošenja odluka.
Zato film ponajviše govori, sa jedne strane, o očuvanju lјudske individualnosti, a sa druge strane, o našem pripadanju nekome. Ovo drugo, u stvari, predstavlјa davanje jednog dijela sebe ili sebe u potpunosti, na posjedovanje drugome. Tako se javlјaju dvije suprostavlјene pozicije koje je možda i nemoguće pomiriti – jednu zastupa Ona (Nikom neću dopustiti da me stavi u kavez. Nikom ne pripadamo. I niko ne pripada nama. Ne pripadamo ni jedno drugom), dok drugu zastupa On (Ljudi pripadaju jedno drugom jer to je jedina mogućnost za sreću).
Film, vizuelno veoma lijep, za šta je zaslužna fotografija Franca Planera, prepuna lijepih boja, kao i lijepih modnih kreacija koje nosi neponovlјiva Odri, i koja filmu daje možda i presudni pečat. Ona neodolјivo zrači svakim svojim pokretom, nemoguće je ne uživati u njenoj krhkosti, ranjivosti… Iako znamo da u filmu glumi glamuroznu djevojku koja nije u potpunosti iskrena, njenom se šarmu ne možemo oduprijeti – barem je tako sa piscem ovih redova. Siguran sam da je Blejku Edvardsu, Odri predstavlјala kartu sa kojom je igrao na sigurno – a to je samo dokaz da u određenim situacijama, lјudsko biće i njegov racio bivaju dovedeni do potpunog apsurda. Na kraju, da ne zaboravim predivnu muziku Henrija Manćinija, za koju je, zajedno s pjesmom “Mjesečeva sonata (Moon River)”, osvojio Oskara.
