Mislim da sam bila osmi razred. U vrijeme kad je sve bilo ljepše, bolje i jeftinije.
Bio je moj prvi dan na karateu i moja prva vanškolska aktivnost, poprilično udaljena od školske zgrade i kuće. I ne sjećam se šta smo radili taj prvi dan – upoznavali se valjda – ali se sjećam moje mame kako oko pola 11 uveče (čas je potrajao) prebrojava koracima našu inače mračnu ulicu, sa sve nekakvim tupim, kuhinjskim nožem sakrivenim ispod mišice. Malo zbog toga što sam žensko, a više zbog manijaka koji je nju sreo u toj istoj ulici godinama prije, mama je čekala mene iskreno se plašeći da mi se nešto “nije desilo” jer šta još traje toliko dugo. Jedino teško naoružanje koje je našla je taj nožić.
Moja karijera u vezi sa pomenutom borilačkom vještinom nije potrajala, zbog njenog izričitog “sad si otišla i više nikad” ali sam išla na sve ostale vanškolske aktivnosti, koje su se završavale u pristojno doba. Od folklora (ja posejah lubenice), do literarne gdje sam danima pokušavala da napišem pjesmicu na temu “Titovi mali pioniri” (jesam li rekla već da su to bila ljepša vremena?) koja će imati smisla i pri tom se rimovati.
U hor su me nekako ubacili u zadnji red i pristojno zamolili da samo otvaram usta, a igrati kolo naučila sam tek godinama poslije, pripita doduše, na raznim dernecima gdje bi se uvijek u sitne sate, povelo neko naše, pa me je bilo sramota da ne znam trčkarati malo lijevo, malo desno i malo u sredini.
“U hor su me nekako ubacili u zadnji red i pristojno zamolili da samo otvaram usta, a igrati kolo naučila sam tek godinama poslije”
Elem, događaja sa početka priče sjetih se koju deceniju poslije. Jedne hladne, decembarske večeri kad sam trčala sa engleskog na čas baleta, ne svog, već moje šestogodišnje djevojčice.
Nju sam vodila, a drugu, trogodišnjakinju nosila u ruci. Jednoj ruci. Ovo će biti jasno samo onima koji su nosili vreće brašna od po 15 kg u svakoj ruci. Ja raskopčane, širom razdrljene, zimske jakne jer sam nervozna zbog kašnjenja slomila mašinicu za zakopčavanje, moja pospana djevojčica potpuno mokra od pasa nadole jer smo zakasnile u toalet i ova starija taman iz škole, koja zbog umora nije znala ni gdje ide.
Pitala sam se šta mi to treba? Jedno dijete upiškeno do za vrat, drugo potpuno smoreno. A, ja nakon osmočasovne radne smjene i ludila na poslu, nastojim da izbjegnem da se zakucam u prvu banderu i ostanem naslonjena na nju.
Stigle smo na balet, ugurah dijete u baletanke i opremu, i krenuh da tražim taksi, da presvučem ovu mlađu dok se potpuno nije zaledila. Pri tom sam je hvatala po stepeništu jer je baš tada odlučila da isproba koliko su stepenice klizave.
Naravno, taksija nigdje ni za lijeka, pa ja ponovo trk sve sa vrećom brašna, ali sad sa dvije ruke nazad kući na presvlačenje, pa onda opet trk po stariju na balet.
“Pitala sam se šta mi to treba? Jedno dijete upiškeno do za vrat, drugo potpuno smoreno. A, ja nakon osmočasovne radne smjene i ludila na poslu, nastojim da izbjegnem da se zakucam u prvu banderu i ostanem naslonjena na nju”
Ne sjećam se da su moji roditelji mene vodili na dodatne aktivnosti. Znali su gdje idem, a i bila sam starija. Ali išla sam i birala gdje ću da idem, sama. U zavisnosti od trenda i prijateljica. Moji su insistirali da budem dobra u školi, sve ostalo je bilo dobro, ali ne tako bitno.
Danas dječicu upisujemo što prije i na sve što čujemo. Engleski jer treba da znaju strani jezik. Balet jer će joj to ispraviti ravna stopala i naučiti kako pravilno da drži kičmu. Harmoniku, jer vidiš kakva su vremena, neka makar zna da zaradi tako. Uvijek sa nekim dobrim razlogom.
I onda uhvatimo sebe kako samo razvozimo i vodimo djecu sa jednog časa na drugi, iz jedne školice u drugu, a sve košta papreno.
Plašimo se da će u doba kad se visoka obrazovanost podrazumijeva, oni biti nespremni za ono što ih čeka. Sve će se to isplatiti, jednom. To je dobra priprema za budućnost, da se fizički aktiviraju, da budu zdravi. I kad shvate šta im najbolje ide, onda možda i shvate čime žele da se bave.
Možda je malčice rano da im sad serviramo sve do čega se može doći. Od previše svega, neće znati šta zaista hoće. I mada je moja draga pedijatrica rekla da im sportska aktivnost i strani jezik nisu mnogo, ako to sa radošću prihvataju jer se ustvari na tim časovima samo igraju, ja bih ipak više voljela da moja djeca trče vani, hvataju lopte i leptire i lome mlade grane da bi napravili mikrofon (neee, ma nisam to nikad radila!).
Tražim previše, ali zar nije tako? Strani jezik će svakako da nauče u školi. Tu postoji i fizičko vaspitanje gdje će naučiti koji im sport leži i osnove istog.
Pa što onda žurimo?
Razmišljam o tome i večeras, tri mjeseca nakon te decembarske večeri, dok čekam kraj časa baleta i jurcam za ovom malom koja ne želi ni na balet, ni na engleski. A, na pitanje šta želi biti kad poraste, ona spremno odgovora: “Princ!”
Da nema neka školica i za to? 😀
Piše: Daliborka Gajić
