Nedeljno druženje, Vračar i kuća moje svekrve iz koje se ona uskoro seli. Kaže, Vračar nije što je nekada bio – miran kraj iz njenog sjećanja, gdje je moj muž igrao fudbal na ulici do kasno u noć. Sada su te ulice zakrčili bijesni automobili i još bješnji ljudi.
U jednom trenutku dječju ciku prekidaju glasna zvona sa Hrama Svetog Save. Zvona, toliko jaka da je uz njih teško voditi razgovor. Komentarišem naglas, dok me njihov zvuk nadjačava, kako sam oduvijek voljela taj zvuk. Svekrva dodaje da misli da sada zvone u čast rođenja princa, kaže – čitala je u novinama.
Kog princa? Koje države?
Odjednom mi zvona postaju posebno iritantna…
Dok se razgovor u sobi nastavljao nekim drugim tokom, meni se u glavi vraćaju slike iz porodilišta. Slike beba poređanih na onim škripavim, metalnim kolicima, koje čekaju da ih doguraju do soba gdje leže njihove mame. Većina žena već poslije prvog susreta može prepoznati svoju bebu po izgledu, plaču i mirisu, ali priznajem da te bebe izgledaju toliko isto, da nekad čak i majčinski instink može da prevari.
Ipak, nisu sve bebe iste… I tako male, golišave, određuje ih to u kojoj državi su rođene, ko su im roditelji, u kakvoj sredini će odrastati. Nije isto biti rođen kao djevojčica siromašne porodice u Indiji i djevojčica bjelkinja u Americi.
No, ovdje u maloj nam Srbiji – većina ljudi živi, onako srednje, da ne kažem osrednje. I svi se trudimo da napravimo neku razliku, da nam život bude drugačiji, iako se većini sve svede na jedno ljetovanje godišnje.
VELIKA VEĆINA NAS, DijELI SLIČNE SUDBINE… I REKLO BI SE DA BAR OVDjE VEĆINA BEBA ŽIVI SLIČNIM ŽIVOTOM…
Osim ako nisi beba princ nepostojećeg prijestola…
Ili ako nisi beba koja ima tu sreću da ga roditelji naprave 1. aprila…
A onda, devet mjeseci kasnije, 1. januara, mediji pišu o tim super bebama rođenim baš tog posebnog datuma – prvog dana nove godine. I u čast toga, grad daruje te posebne bebe nekim parama, a roditelji bivaju ponosni i zadovoljni.
Jer nije isto roditi se 1. januara i 8. februara, zar ne?
Jer je sreća kad si nagrađen što si se porodio za Novu godinu, iako porodilište nema zavjesu na tuš kabini i wc papir u kupatilu.
Jer je sreća roditi dijete na Dan grada Novog Sada i dobiti 50 000 dinara od grada, jer će to smanjiti tvoju ljutnju kada ti dijete, godinu dana kasnije, bude ispod crte na listi za vrtić.
A sve se ovo dešava jer ljudi vole da slučaju, da čitaju o tim posebnim bebama, rođenim na neke velike datume. Bebama o čijem rođenju zvona zvone. Kao da nije javna tajna da se doktori dogovaraju i utrkuju koji će porođaj da se izvede odmah nakon ponoći 1. januara i nekako, kao uz slučajnost, puno njih se završi dogovorenim carskim rezom… Kao da nije javna tajna da će mali princ Stefan živjeti tamo gdje i njegovi roditelji – u inostranstvu.
A te bebe, posebne bebe, iste su kao i sve druge bebe. I njih će mučiti grčevi, bljuvaće kose svojih mama, budiće se u toku noći. Ne znam da li će njihovim roditeljima ove muke biti lakše što su makar te bebe “zaradile” već na svom rođenju. Ne znam da li će princezi Danici biti lakše da mijenja pelene jer su u čast njenog sina zvonila zvona na Hramu Svetog Save i na manastiru Žiči.
Ne znam, ali mi je prilično glupo da se nešto važno dobija samo rođenjem, dok još nisi ni prvi put otvorio oči i zakmečao pošteno…
Glupo je da se daje novac za prvu djecu rođenu u novoj godini, jer je nova godina svakom roditelju ko dobije dijete, bilo to 1. januara ili 12. juna. Jer je previše glupo da zvona zvone za prinčeve u državi koja je republika, kad je princ svaki dječak koga je mama nosila u stomaku devet mjeseci.
GLUPO JE DA SE SLAVI POROĐAJ PRINCEZE, DOK SE DNEVNO STOTINjAK DRUGIH PRINCEZA PORAĐA, SAMO U BEOGRADU.
Hajde da slavimo svaki novi uzdah prijevremeno rođene bebe koja uči da diše sama. Hajde da slavimo svaku novu dobijenu bitku na institutima za neonatologiju. Hajde da zvona zvone u čast malenim borcima iz Tiršove, koji leže u užasnim uslovima, a njihove majke spavaju na stolicama, baš nedaleko od tih zvona koja zvone nekome drugom u čast…
Hajde da prestanemo da se pravimo da su neka djeca važnija od drugih… Jer nisu!
Autorka: Jasmina Gavrilov Dražić Mama Online, urednica srbijanskog portala MamaKlik mamaklik.rs
