Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i deca pokušavaju da se riješe tog osjećaja, odnosno da nađu zanimaciju. No, problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računar, videoigre ili mobitel.
O tome šta roditelji mogu napraviti, ali i u čemu griješe kada je je riječ o dječjoj dosadi, govori jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada je o odgoju i obrazovanju riječ, dr Ranko Rajović, autor NTC programa učenja:
Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u domu postojao jedan televizor s jednim ili dva programa i kada im je bilo dosadno izlazili su vani potražiti društvo za igru.
Nije bilo problem pješke ili na biciklu otići četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili se kući.
Kada bi padala kiša, morali su sami osmišljavati igre i roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo.
Ili se igralo s igračkama ili je slagalo lego kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica.
Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto smisliti, organizovati se, povezati neke stvari, napraviti možda neku novu igru, potražiti društvo.
Šta se danas događa s djecom?
Roditelji previše zaštićuju djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ga puste da ga sam riješi. Kupe djetetu videoigru pa ako mu dosadi ta igra kupiće mu drugu.
Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe radili su psiholozi da ‘zarobe’ dijete, tj. da što više gledaju TV. Računari nisu loša stvar i trebamo biti u toku s tehnološkim napretkom, ali je problem kada ona doslovno postanu zamjena za sve.
Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta kojem je igra namijenjena. Onda su mi rekli da je to oznaka za stepen nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave.
Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete odviknuti od videoigara. Igranje igara stvara zavisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.
Čuo sam od prijatelja, kada su išli na more njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela ići na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su htjeli ići na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Što su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre.
Što će dijete, koje ne zna riješiti dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Biće frustrirana osoba s pragom tolerancije nula. To dijete mora sve dobiti odmah i sad, ne može čekati. To su nove generacije djece koja nama stižu, govori dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov saradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju.
Rajović je i autor NTC sistema učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računar, videoigre ili mobitel
Ljubav prema knjigama
To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u odgoju, nastavlja Rajović. Kada mu je dosadno, roditelji moraju znati da ga trebaju pustiti, neka možda i zaplače…
Imam prijateljicu koja je svojoj kćerki, kada joj je rekla da joj je dosadno, odgovorila ‘Kako to misliš dosadno, pa samo glupoj djeci je dosadno, a ti nisi glupa.’ I onda se djevojčica trgnula i otišla igrati. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.
Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom, pa nisu roditelji najbolji prijatelju djetetu, nego oslonac i njihova je zadaća pomoći djetetu da bude samostalno. Može se roditelj igrati s djetetom neke igre, recimo šah ili lego kocke, ističe Rajović koji je prošli petak u Zagrebu održao još jednu radionicu “Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ” u organizaciji nakladničke kuće Harfa za koju je objavio dvije knjige za roditelje, odgajatelje i učitelje te za koju priprema i novu knjigu.
Šta roditelj može napraviti?
U djetetu stvarati ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.
Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja, roditelj ne treba samo nabrojati koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču koja, primjera radi, može ići ovako: ‘Ovo je pas Rex koji je došao u selo, izgubio je brata, bili su skupa u šumi, brat je otišao u drugo selo, Rexa je prihvatila mačka…’ Roditelj priča priču i za dva dana nešto promijeni, a dijete će se buniti ‘Ne ne nije tako’; nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi ubacivati neke elemente priče.
Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti je li se dijete rodilo u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu tako da može pripremiti dijete da preživi. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvata i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19.20 dijete to pamti cijeli život, savjetuje Rajović.
Uspjeh usko vezan sa ranim djetinjstvom
Soichiro Honda, tvorac velike automobilske kompanije Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novca da može uživati, stvorio je imperiju i stvarno ne mora više prvi dolaziti na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor.
“Otkud tako velika ljubav prema poslu?”, upitao je novinar.
Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za tatu i volio je kad ga je tata nosio na ramenima dok bi vukao kolica s vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali uvijek bi čuo tatin glas. I stalno se čulo kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli život budio je najljepše osjećaje. Ležao je pored vrata gdje je bilo postrojenje otkuda je dopirao miris motornog ulja.
“Kada osjetim okretanje stroja i miris ulja, sjetim se najsretnijeg perioda svog života”, zaključio je Honda.
Kod svih velikih ljudi, bez obzira na to u kojem području su uspješni, rano djetinjstvo bilo je izuzetno važno za njihov uspjeh, zaključuje dr. Ranko Rajović.
