Neke stvari pamtiš dok si živ. I ne moraju one biti krupne i presudne za tebe. To mogu biti samo neki kratki prizori koji poput bljeska pokrenu čitavu lavinu preispitivanja, i sjećanja.
Stajala je sa bakom ispred rafa jedne velike seoske prodavnice. Glava joj je bila podignuta. Gledala je bez treptanja u veliku lutku smještenu u prozirnu kutiju. Lutka je imala možda godinu dana jer je pritiskom na dlanove umjela da kaže „mama“ i „pa pa“, djevojčica je imala oko pet godina i umjela je da tiho kaže: „Bako, vidi kako lijepa lutka“.
Baka je nije čula, gledala je u zubne paste i njihove cijene ispisane crnim markerom na kartice.
Djevojčica je ponovila, blago je vukući za ruku: „Bako, bako, vidi kako je lijepa lutka!“. Uperila je prstom ka najvišoj polici.
„Čekaj, sad!“, rekla je žena sijede kose pokupljene u punđu, pakujući pastu u korpu.
„Vidi, bako, vidi!“.
„To mami pokaži, ja nemam para, pusti sad babu da kupi šta joj treba“.
Djevojčica je zaćutala. Nije bilo ubjeđivanja, nije bilo dreke, inata, histerije. Nije bilo ni suza, jedne jedine nikle i kotrljajuće suze. Samo je zatvorila svoja rumena usta i ostala još par sekundi kod te police, da se pozdravi sa lutkom. Mahnula joj je i otišla da nađe baku.
Njene kikice ljuljale su se lijevo desno sa svakim korakom. Bila je svjesna te igre svoje kose i namijerno se još jače gibala da bi one sve više letjele tamo amo. Zabavljala je sebe. Na mršavim nogama bile su muške patike čvrsto stisnutih pertli. Jakna roza, prava za djevojčice, na nekoliko mjesta zakrpljena, ali opet prava za devojčice.
…
Lutka je koštala 1890,00 dinara. Mogla je da izgovori nekoliko riječi pritiskom na dlanove i stomačić. Imala je kapicu, odijelce i flašicu za mlijeko.
Prebrojavala sam koliko novca imam kod sebe. Imala sam neobjašnjiv poriv da djevojčici kupim lutku. Da joj pružim tu kutiju, da je obradujem, da je vidim kako skače od sreće. Rastužilo me je to njeno mahanje i opraštanje sa bebom i babino „pusti me sad“ i to ljuljanje kikicama i te nečije patike na njenim nogama i svaka zakrpa na toj roze jakni.
A ONDA SAM JE ČULA KAKO SE SMiJE ISPRED KASE.
Vidjela sam kako se mazi desnim obrazom o veliki džep babinog kaputa. Snažno ju je držala za ruku i nekako visila na njoj, kao na nekoj lijani. Ličila je na radosnog majmunčića, nasmijanog i razigranog bez obzira na lutku koja je ostala na najvišoj polici. Baba joj je dala da plati račun i uzme kusur, a onda su izašle iz prodavnice. Baba krutim hodom, devojčica poskakujući, držeći u ruci najlon kesu sa pastom za zube i dva kisela mlijeka.
Sve što sam vidjela te večeri, prije tri mjeseca, u velikoj seoskoj prodavnici, ispod rafa sa lutkom u kutiji bilo je poput bljeska. Kratkog, ali osvješćujućeg, koji te pecne i protrese ko malo koja rečenica iz svih tih silnih knjiga o vaspitanju i odgoju djeteta.
…
Dječja sreća i zadovoljstvo nemaju cijenu, pa se tako ne mogu ni olako pazariti za 1890 dinara. Ne mogu ni za 250 ni za 2.500. Brojke malo šta znače kada si dijete. Zapravo ne znače mnogo ni kada porasteš. Tek tada shvatiš svu besmisao materijalnih stvari i još više, nego kad si bio klinac, tražiš i očekuješ ljubav, podršku, razumijevanje, oslonac, razgovor. Provedeš zapravo čitav život vijajući i hraneći se dodirima i zagrljajima, jer jedino od toga istinski rasteš i duboko dišeš.
Zašto bi se potrebe djece razlikovale od naših?
DjEČJE ZADOVOLJSTVO SE MOŽE „NAHRANITI“ IGRAČKOM, ALI AKO SE TA IGRAČKA PRUŽA ČESTO, DijETE NEĆE NIKAD NAUČITI DA SE ISTINSKI RADUJE.
Nikada neće naučiti da iščekuje, da vrednuje i uživa u onome što ima.
Očekivaće da svaki put kada uđe u prodavnicu dobije nešto. Ljubav roditelja, babe ili dede mjeriće dobijenim ili uskraćenim igračkama, a ne dodirima i poljupcima.
Djevojčica sa ljuljajućim kikicama bila je srećno dijete i to se moglo osjetiti. Njeno zadovoljstvo zbog činjenice da je sa bakom u prodavnici i da joj pomaže pri plaćanju računa kao velika, nije uspjela da poremeti lutka koja je ostala sama na polici. Ni te muške patike, ni zakrpljena jakna.
I ja sam bila djevojčica sa ljuljajućim kikicama koja je više od svakog poklona voljela da sjedne kod tate u krilo, da se nasloni na njegove grudi i tako ušuškana kao u neku planinu gleda reklame na televiziji. Voljela sam kada zagrlim dedin struk dok me na velikom švapskom biciklu vozi iz škole. Mirisala bih njegovu debelu bundu i grijala lice na njoj. Bila sam srećna kada je baba supenom kašikom mazala pavlaku na vruć hljeb i pravila bosansku puru, kada me je vodila da vidim da li su kokoške izlegle jaje, kada bi nas deda golišave prskao vodom iz crijeva na toplom betonu dvorišta i pričao o sebi u ratu dok vatra pucketa u smederevcu, kada smo im pomagali u branju višanja, kada je mama imala osmijeh na licu, kada nije brinula i zapisivala neke cifre i dugove u mali notes, kada je grlila tatu, kada je tata ustajao poslije popodnevne dremke miran i radostan, kada je u kući bio mir, kada tatu nije bolio želudac, kada bismo ostajali na plaži do kasne večeri, kada bi nas tata vukao na sankama ili mazio po kosi, kada bi mama dolazila lijepa i nasmijana od frizera.
Sjećam se i dvije lutke, Vide i Ane, ogromnog kasetaša koji mi je poklonio tečo Dragan, svake kasete Harija Mata Harija i Bajage, i malog sportskog bicikla koji sam dobila da koristim samo tri mjeseca. Bila sam srećna, mnogo srećna, ali ni približno kao kada su se mama i tata smijali do suza.
Autorka: Jovana Kešanski
www.mamaklik.rs
