Volim Osmi mart.
Činjenica je da sam zadnjih petnaestak godina, vrlo često spominjala Klaru Cetkin. Ne baš lijepim, a ponajmanje biranim riječima. Koji je đavo samo nagovori da se bori za sva ta silna prava i slobode? Šta imam od toga danas?
Crkoh radeći za platu koja je dovoljna ni za šta. Nemam ni vremena, a ni para da odem na godišnji odmor kao neki tamo. Mogu da glasam, ali nemam za koga. Mogu da se bavim politikom, ali nemam kad, a moram da priznam nemam ni obraz-đon da ga “poturim” kad treba.
U firmi u kojoj radim, žene su na nekim važećim pozicijama. To samo znači da nema ko da nas mijenja za međunarodni Dan žena, pa radimo kao i inače.
A ako nekoj padne napamet da se organizuje kakav provod, to ne prođe dobro. Jedna radi, druga je već odradila smjenu za petoro treća ne može ni da se sjeti koji je danas dan (ova treća sam ja, vjerovatno je demencija učinila svoje).
Tako da nam “Praznik” prođe u tekućim obavezama i brigama kako izgurati do kraja mjeseca.
Dan kao i svaki drugi.
Dobro, ove godine i nije baš tako. Planirale su majke drugara moje djevojčice, mog đaka prvaka da se nešto pokloni učiteljici. Bilo je tu svakakvih prijedloga. Dobrih argumenata za i protiv ovog ili onog poklona.
Složismo se nekako za iznos koliko ko treba da da, ali za ostalo nikako. Ko treba da ode, šta da se kupi, da li da se kupi, kome da se da novac, kad da se kupi… U toj našoj maloj, ali borbenoj grupi nigdje nijednog muškarca. Samo mame.
Ne poznajemo se dovoljno, prva je godina pa smo spremne dokazati i pokazati kako je svaka u pravu, ali je ona druga ipak malčice više, složiću se ako je većina za to, mada mislim…
I trajalo je to par dana. I izabraše poklon. Ali ne uz odobravanje svih. Pa, nastadoše tenzije. Te ne može to tako, te kako sam ja mogla, a ti nisi, te nemam ni ja vremena, pa jesam…
Ja se mudro držala po strani. Kao oni što nit smrde, nit mirišu. Godine me naučile, pa ćutim i kad treba i kad ne treba. Nije da mi se sviđa poklon, ali je savršen. Dala sam novac, kako su tražili, a za ostalo nisam imala vremena, pa ne mogu ni da se bunim.
Kako će predati poklon, šta će da urade, da li će se moje dijete osjećati kao da je učestvovalo ili nije, nemam pojma. Nisam ni pitala kad sam srela mame u školskom dvorištu, plašeći se da ću se na kraju uvući u raspravu u kojoj ne želim da učestvujem. A mislim da smo sve odradile savršeno. I da je poklon sjajan!
Međutim, negdje u malom, izgubljenom pretincu mog savršenog, ženskog mozga pojavljivalo se na blic jedno pitanje: Da nismo nekako izgubile pravac?
Naša dječica nisu ni učestvovala u tome, bar moja nije. A vjerujem da nisu ni ostali. Potpuno je nestao smisao darivanja i obilježavanja, a još se stvoriše nepotrebne tenzije.
Učiteljica će biti oduševljena šta god da joj poklonimo. A ako joj se poklon ne svidi pokloniće ga nekome. Dječica će biti oduševljena jer je učiteljica oduševljena. I tako ukrug. I opet sljedeće godine sve iznova.
Protekla dva dana objašnjavala sam svojoj djevojčici ko su bile Klara Cetkin i Roza Luksemburg, zašto slavimo Dan žena.
Pokušavam da joj objasnim da to nije dan samo za poklone već dan kada se podsjećamo da imamo pravo na život, slobodu i izbore.
Na loše dane, na nervozu i na rasprave. I da to nije samo jer smo žene već zbog toga što smo ljudi.
Još uvijek negdje djevojčice, kao što je ona, nemaju pravo ni da se školuju, a o drugim ravnopravnostima i da ne govorim. Ne znam koliko je od svega toga upamtila, ali se nadam da će joj bar nešto ostati u sjećanju.
Ja sam jutros dobila poklone. I obradovala sam se.
Volim svu tu gužvu, cvijeće na svakom koraku, šuškavi, svjetlucavi papir. Užurbanost i svečane izraze lica muškaraca koji nose bukete ispod jakni jer je danas kiša riješila da pada neprestano.
I znate šta, grad je prepun divnih žena.
Proviruju ispod kišobrana srećne i dotjerane. Vidim one koje srećem svakog jutra – danas su nešto posebno inspirisane i lijepe, mnogo ljepše nego juče.
Odlučila sam i ja da danas budem drugačija nego ostalim danima. A onda ako uspijem biću takva i danima koji dolaze.
Hvala ti Klaro Cetkin.
A prije odlaska na posao, odoh da platim račun za struju. Da mi je ne isključe. 😀
Piše: Daliborka Gajić
