Jutros mi je mama u ukrasnom celofanu donijela dvoje pamučnih gaćica.
Tigraste i crne sa tufnama.
To je bio njen poklon meni za Osmi mart. Ona nikad ne zaboravlja sve te datume, i svim ženskim bliskim osobama kupi barem gaćice. Uvijek me iznenadi, posebno što ja Osmi mart često zaboravim.
Sve u svemu, ja sam dobila dvoje pamučnih gaća, veselog i originalnog dezena da ih uzdravlje nosim, a jedna vaspitačica će sutra dobiti kožni novčanik od dječice iz vrtića, tačnije njihovih roditelja.
Kako znam?
Pozvala me prošle nedjelje rođaka. Zbunjena, kaže mi: „Jel znaš da skupljamo po trista dinara da vaspitačici kupimo kožni novčanik?!“
„Kako misliš kožni novčanik?“, pitam u čudu i već zamišljam lice vaspitačice dok odmotava ukrasni papir i vadi novčanik od prirodne kože.
„Pa, lijepo. U Savjetu roditelja se dogovorili da svi damo po trista dinara da joj to kupimo za Osmi mart.“
„Ko, vi? Pa, valjda djeca treba da joj nešto naprave? Pasulj na teglu, vodene boje, ljubičica u saksiji?”
„Pa, dobro, djeca imaju tri godine, zato mi, roditelji, kupujemo u njihovo ime“, kaže i dodaje – Jedna predložila da povećamo na petsto dinara“.
Nisam znala šta da joj kažem, osim da kupe crni novčanik da se slaže uz sve i ubace stotku unutra.
Novac mi nikada nije bio mnogo važan. Nisam alava, gramziva i tih trista ili petsto dinara me ne bi, da sam roditelj ove djece, osiromašilo. Kao što neće vjerovatno osiromašiti ni nikoga od njih. Ali, čemu toliki trošak i čemu kožni novčanik kao osmomartovski poklon koji će trogodišnja djeca da daju vaspitačici, nakon predstave?
Budući da klinci nemaju pojma šta je novčanik od prirodne kože, niti će ga oni pazariti, mene ovo nedvosmisleno podsjeća na roditeljsko dodvoravanje vaspitačici, ženi koja je plaćena da odgovorno, sa ljubavlju brine o svoj djeci, podjednako, bez obzira da li dobila teglu išaranu temparama ili jedan cvijet.
ZAR KARANFIL U CELOFANU VIŠE NIJE DOVOLJAN?
Zar vodenim bojama oslikane tegle od kiselih krastavaca i feferona nisu više dovoljan znak pažnje?
Zar je pravljenje čestitki od kartona po kom se lijepe zrna pasulja i kukuruza rezervisano samo kao poklon za mame i bake?
Zar je novčanik od kože emotivno vredniji poklon od nečega što bi dječje ruke napravile, koliko god traljavo i nevešto sklepano bilo?
Šta će biti osmartovski poklon ove djece, tačnije njihovih roditelja, u zabavištu? Kožna torba?
Zaista ne znam kako bih reagovala da sam na mjestu moje rođake. Pustiti da ovakva glupost prođe, samo da se ne bi zavadio sa drugim roditeljima, da ti dijete ne bi, ne daj Bože, uzeli „na zub“ ili ustati i reći „Jebi ga, ne može, ne ide!“?
Vjerovatno bih ustala i rekla:
Čemu to učimo svoju djecu?
Da je novčanik koji će neka mama poslije posla otići da kupi u prodavnici kožne galenterije u ime djece, vredniji od dječjim rukama ukrašene tegle za na primjer olovke?
DA JE SMISAO POKLONA U NJEGOVOJ NOVČANOJ VRijEDNOSTI, A NE ONOJ KOJU DOBIJA JER GA NEKO SA LJUBAVLJU PAŽLJIVO PRAVI, PA KAKO GOD GA NAPRAVIO?
Ne bih voljela ni da budem na mjestu vaspitačice. Niti da ga uzmeš, niti da ga vratiš. Kome da se zahvališ, djeci ili roditeljima? Da se duboko zamisliš kakav si utisak kao vaspitač i prije svega kao čovjek ostavio kod roditelja kad ti poklanjaju novčanik…
Vrlo neugodna situacija.
Iskreno se nadam se da je ovo pojedinačan slučaj i da još uvek nije postalo trend, jer ako jeste mi smo zaista u debelom problemu, onom zbog kog će nam djeca udarati ruku ako u njoj nije neki skup poklon. Jer pokazali smo im, onda kada smo mislili da ništa ne shvataju, da je skroz kul i poželjno vaspitačici pokloniti novčanik plaćen nekoliko hiljada.
Iako tekst nikad ne ostavljam otvorenim, voljela bih da znam koja je poenta ovakvog poklona za Dan žena.
Ako neko zna, neka mi slobodno javi.
Hvala.
Autorka: Jovana Kešanski
mamaklik.rs
