Trudnoća je period kada je žena najljepša i najsrećnija, kako kažu – blagoslovena. Nekada kroz trudnoću prođemo lako i jednostavno, a nekada se desi, iz raznih razloga, spleta uzroka i nesrećnih okolnosti, da trudnoća bude najstresniji dio našeg dosadašnjeg života.
NEKE MAME UŽIVAJU DOK IŠČEKUJU NAJVAŽNIJE BIĆE NA SVijETU, A NEKE ŽIVE SA STRAHOM I STREPE SVAKOG NOVOG DANA DA LI ĆE SE SVE ZAVRŠITI DOBRO.
Kako je živjeti sa neizvijesnošću i stresom, a istovremeno se nadati najboljem mogućem, uz svakodnevne brige, podijelila je sa nama mama jedne predivne djevojčice Nine koja je došla na svijet dva i po mjeseca prije predviđenog termina porođaja.
Kako se hrabro roditelji prijevremeno rođene djece bore za svaki novi dan primjer su Kaća i Vladimir Žigić iz Novog Sada.
Kada se nađete među ovom srećnom i nasmijanom porodicom ne biste ni pomislili da su, prije samo godinu i po dana, preživjeli bilo kakvu dramu, a bilo je drame, kažu, napretek:
– Kada o nečemu ne pričaš to valjda djeluje lijepo i lako. A mi o mojoj trudnoći i svemu onome što nas je tada i kasnije pratilo nismo pričali.
Prije Nine smo izgubili jednu bebu i to je zaista bio veliki šok. Jer, kada nakon saznanja da ne možete da imate djece, zatrudnite, pa izgubite bebu onda vam se cijeli svijet sruši.
Kada sam imala šesnaest godina puklo mi je slijepo crijevo i nakon operacije su mi rekli da najverovatnije neću moći imati djece jer su prilikom „čišćenja“ zakačili jajnik. Međutim, nakon hiljadu pregleda, analiza, produvavanja janika ostala sam u drugom stanju i našoj sreći nije bilo kraja.
Zato nam se svijet srušio kada sam usljed odlubljivanja posteljice izgubila bebu. Rekli su da budem srećna jer sam bar ja ostala živa – počinje svoju priču nam mama Kaća.
Život je izgleda pripremio nagradu za njenu vedrinu i osmijeh, pa je nedugo nakon toga saznala da je opet u blagoslovenom stanju.
Ovoga puta zbog visokoriziče trudnoće morala je da leži kod kuće.
– Prošla sam bezbroj pregleda, rekli su mi da nije preporučljivo da zatrudnim jer kod žena kod kojih jednom dođe do odlubljivanja posteljice to se uglavnom dešava svaki naredni put. A tada je već neizvijesno kako će se trudnoća završiti, moguće je gubitkom bebe ili mame.
REKLI SU MI DA JE TRUDNOĆA RIZIČAN POTEZ, ALI JA SAM TO ŽARKO ŽELjELA.
– Nakon dvadeset osam nedjelja dozvolili su mi da malo prošetam.
Sa suprugom sam, tog toplog dana pred kraj avgusta, posjetila drugaricu koja radi u novosadskom porodilištu i tu srela doktorku koja mi je vodila trudnoća.
Htjela je da me pregleda i čim je vidjela bebu na ultrazvuku rekla je: „Završićemo trudnoću“. Nakon te rečenice pala sam u nesvijest.
Ubrzo poslije toga Nina je carskim rezom došla na svijet. Imala je svega 800 grama i bila je dugačka 32 centimetra, te je morala u inkubator.
Nakon tri dana mene su otpustili iz porodilišta, a Ninu prebacili u Dječju bolnicu na Odjeljenje neonatologije gdje je provela čitava dva mjeseca – kaže mama Kaća i dodaje da je mala Nina mjesec i po dana bila u inkubatoru, a potom petanaest dana na takozvanom grejnom stolu, jer zbog odlubljivanja posteljice nije dobijala dovoljno kiseonika i svega drugog što je potrebno bebama da se normalno razvijaju u maminom stomaku.
Ninino stanje, dok je bila u bolnici, bilo je čas stabilno, čas kritično. Sreća u nesreći, Nina je imala, kako kaže mama Kaća, samo uobičajene komplikacija zdravstvenog stanja koje su karakteristične za prijevremeno rođenu djecu.
– Imala je transfuziju zbog niskog nivoa hemoglobina i primala je antibiotike. Nisam htjela puno ni da ispitujem. Nisam tražila po internetu. Suprug i ja smo se dogovorili da vjerujemo u ono što kažu doktori.
Ako kažu da je stabilno, znači stabilno je i nećemo misliti drugačije.
Najsrećnija sam bila, kada dođem u bolnicu da vidim Ninu, u terminu koji je predviđen za posjete, a doktorka nema ništa da mi kaže, osim da je stabilno. I danas, nakon svih kontrola, kada doktorka kaže da je sve u redu to mi je najveća sreća.
Kad su doveli svoju bebu kući mama i tata su, navode, malo odahnuli.
– Mislili smo dobro je, živa je, hajde da se borimo za svaki dan. Tako da smo živjeli bukvalno dan za danom, ne razmišljajući šta će biti sutra. Samo je bilo bitno kako će taj dan da prođe.
Kada sam je prvi put uzela u naručje, bila sam uzbuđena, srećna, ali i uplašena u isto vrijeme.
Toga septembarskog dana padala je kiša, Nina je bila sva umotana. Kada smo je odmotali bila je veličine moja dva dlana kada se spoje. Strašno je bilo. Nisam znala ni kako da je kupam niti mijenjam pelene, do školice za trudnice nisam ni stigla jer sam se porodila u 28 nedelji trudnoće.
Pravo na patronažnu sestru nismo imali jer je Nina imala već dva mjeseca, ali patronažna sestra nas je ipak obišla, dan nakon dolaska iz bolnice i pokazala nam kako se kupa beba.
Nakon toga je otišla i više se nije pojavljivala. Tako da smo suprug i ja od početka sve oko Nine radili sami. Da je teško bilo, bilo je, dijelom i što smo sami u Novom Sadu. Naši roditelji, niti bilo ko od rodbine ne žive ovdje.
Mislim da nas je šok povodom porođaja i svega što je slijedilo natjerao da se borimo bez puno razmišljanja i premišljanja. To je neki instikt koji se može riječima opisati. Ne razmišljaš, ne pričaš o tome, samo radiš – iskrena je mama Kaća.
Nakon izlaska iz bolnice uslijedile su brojne kontrole, po tri nedjeljno, od neonatologa, ultrazvuka mozga, snimanja srca, pregleda očiju, posjete fizijatru, do psihologa i kasnije logopeda. Na sve se čovjek, kažu Žigići, navikne.
– Valjda je u čovjeku ta iskonska potreba da sve ružno potiskuje pa to nekako vremenom izblijedi. Trudimo se da se sjećamo samo lijepog. Međutim, još uvijek spavamo sa upaljenim svjetlom, noću provjeravam, s vremena na vrijeme, da li diše.
To je strah koji je i dan danas u glavi. I vjerujem da neće još dugo, dugo proći. Ali ipak, život je lijep. Imamo najveće blago na svijetu kraj sebe – kaže Kaća.
Nina je nakon prvog rođendana pošla u vrtić, a mama Kaća se vratila poslovnim obavezama.
Na pitanje kako uspijeva da balansira sa svim životnim ulogama, Kaća odgovara da to je to moguće uz veliku pomoć supruga.
-Da mi nije njega i da ne dijelimo posao i obaveze koje imamo, ne bih uspjela. Jer živimo sami, te Nina zavisi isključivo od nas dvoje.
Imam njegovu neizmjernu podršku i pomoć. Kada je Nina sa njim znam da joj ništa neće faliti, biće okupana, nahranjena, uspavana, odvedena u vrtić ili bilo šta drugo.
Samo je bitna dobra organizacija.
Desi se da smo danima u haosu i ne obavimo pola stvari koje smo planirali i trebali. Onda sjednemo i popričamo, dogovorimo se šta će ko da radi i za pola dana završimo ono što nismo za tri dana. Najbitnije je dobro se organizovati što je bez sloge i razumijevanja naravno nemoguće.
Naš dan počinje oko pola sedam, a završava se oko ponoći. Nina i dalje ne prespava cijelu noć. A i na to se navikne čovjek. Nas dvoje smo se smjenjivali, ja sam spavala kad Vlada dođe sa posla, a on noću.
Kada sam počela da radim, spava kako ko stigne – našalila se ova hrabra mama i dodala:
– Volim da pravim torte i kolače, volim svašta da znam. Volim da se osjećam korisno. Naučila sam da se borim u životu i da stvaram.
A sve što pravim poklanjam. I nakit pravim sama. Pokušavala sam, dok je Nina bila u bolnici, dekupažom da zaokupim misli, da pomognem sebi da preživim taj dan. Strašno je bilo.
Ali kada je danas pogledam, kad vidim tog malog zvrka kako trči po kući srećna sam – zaključuje mama Kaća i poručuje svim mamama i tatama prijevremeno rođenih beba da je borba teška i neizvjesna, ali da ne treba očajavati ili odustajati jer je dobar ishod koji slijedi najveća nagrada u životu.
Autorka: Ubava Priselac
mamaklik.rs
