Tata je tog dana došao po nas u park, nekoliko metara udaljen od stana. Ljuljali smo se visoko i igrali sa dedom, dok su on i mama bili „nekim poslom“ u Novom Sadu.
Stao je pred nas i bez uvijanja rekao:„Mama ima tempiranu bombu u rukama“.
Zaustavili smo nogama podivljale ljuljaške i svoja tijela na njima i stali začuđeno pred njega. Kakva bomba, šta on to priča, otkud bomba može biti u ruci čovjeka, i šta ima da traži u ruci naše mame…?!
Djeca k’o djeca.
Objasnio nam je da u lijevoj podlaktici i ramenu mama ima nešto što se zove tromb i da to može da se „otkači“, a ako se ne daj Bože otkači, mama može da umre.
Bio je vrlo direktan i slikovit…
Imala sam osam godina. Mama je bila mlada, pet godina mlađa nego ja sada, iako je nama tada svako sa preko trideset bio „star“.
Rekao je da treba da brinemo o njoj. Da ne smije da umara ruku, da riba kuću često, kao do tada, da nema naprezanja, pomijeranja kauča i frižidera da bi dohvatila prašinu, kačenja zavjesa…
Kada smo ušli u sobu, mama nije plakala. Sjedila je mirno na kauču i prebirala po nekim papirima. Osmijehnula se kada nas je vidjela. Nije bilo straha na njenom licu. Nismo ga osjetili ni kada je ustala i prišla da nas zagrli.
U danima koji su stigli, svi smo joj pomagali. Dolazila je i tetka Bogdanka da malo pospremi, počisti kuću, opere prozore. Mi smo nosali krpe i brisali prašinu i gdje je ima, i gdje je već obrisana, vjerujući da ćemo tako pomoći mami da ostane što duže u životu, iako nismo baš imali predstavu šta znači ostati dugo u životu i napustiti život.
Nismo bili svjesni onoga što bi nas moglo zaista zadesiti kada bi se njoj „otkačio“ tromb.
Dani su prolazili i mama je sve češće uzimala metlu i čistila po kući. Poslije nekoliko mjeseci, skoro smo zaboravili da ima „bombu u ruci“. Ona nas je uvjerila u to.
Sjetili bismo se toga samo kada bismo je slučajno vidjeli kako u maloj kuhinji prelama neke tabletice i sa mukom ih pije, zabacujući glavu duboku unazad. Nikada nije voljela da pije tablete.
Moja mama danas ima 62 godine. Prošlo je trideset godina od tog dana. Trombovi su nestali, razbio ih je sintrom, i ubijeđena sam njena vjera da će joj biti dobro, da mora da joj bude dobro da bi brata i mene izvela na put.
TEK SADA, PONEKAD, MAMA PRIČA KAKO SE OSjEĆALA TOG DANA KADA JOJ JE DOKTOR SAOPŠTIO DIJAGNOZU.
Plakala je dugo. Nebo se spustilo na nju i priklještilo je svom težinom. Umirivali su je. Glavu su joj sjekle iste misle, navala jedna: šta će biti sa mnom i sa bratom ukoliko se njoj nešto dogoditi, ko će je odmijeniti, i može li se ikad majka odmijeniti, u šta ćemo izrasti, koliko će nas njen mogući prerani odlazak deformisati emotivno, kakva će biti naša budućnost…
Plakala je do kuće, a onda je stala. Ušla je u sobu, sjela na kauč, poslala tatu po nas, i sve o trombovima „zakopala u tlo“, sakrila negdje duboko u sebe.
Nismo odrastali pod teretom onoga što je nju pritiskalo i zbog čega je trinaest godina, svaki dan, pila lijekove, nekoliko vrsta.
Odlučila je da ne ubija sebe strahovima, jer tako će spasiti i sebe i nas.
…
Pred nama je par očiju, možda još jedan, i još jedan. Te oči gledaju u tebe, u mene, kao Boga, bez pretjerivanja. Šta život jeste i šta bi mogao da bude, djeca će naučiti od nas, gledajući u nas.
Kako da se nose sa njim, da li da mu krenu u susret hrabro ili preplašeno, naučiće od nas.
Da li da ustaju kad padnu ili da ostanu dole, naučiće od nas.
Da li će postati panične ili smirene osobe, naučiće od nas.
Da li će se češće smijati ili plakati, naučiće od nas.
Ogromna je odgovornost na roditeljima.
OVO SAZNANJE ME PONEKAD PARALIŠE I GUŠI.
Posebno što sam umjesto mame, izgleda češće gledala u tatu koji je bio sklon panici, pretjerivanjima, jakim grižama savjesti, strahovima od bolesti i umiranja. Za njega je svaka bolest bila kraj. To me je, nenamijerno, i naučio svojim ponašanjem.
Mama je bila hrabra, nije pričala o trombovima, nije pričala o lijekovima, nije pričala o kraju, o bolovima, strahovima, valjda sam zato češće gledala u njega. Njegove reakcije su bile uočljivije, eksplozivnije, više je pričao, dramatizovao, nesumnjivo je više privukao moju pažnju.
Od kad sam postala majka često u ogledalu vidim njega, preplašenog za sopstveni život.
Jer šta će biti sa mojom ćerkom, ako se meni nešto dogodi?
Kako će ona bez mene, hoće li njen tata moći da popuni praznine, ko će joj čitati slikovnice, ko će pričati glasom mama koke i dobroćudnog vuka Vučka, ko će joj pomoći da sanira bubuljice, ako ih bude imala, da odabere šminku, ako bude htjela da se šminka, ko će otići sa njom u prodavnicu kad bude kupovala prve uloške, kome će se povjeravati o simpatijama, prvim poljupcima, ko će joj pomoći da odabere matursku haljinu, prvi grudnjak, najlon čarape…
Onda stojim tako pred ogledalom i gledam kako se pretvaram u sve ono što ne želim da moje dijete vidi i nauči gledajući u mene, preplašenu, paničnu, paralisanu, zlosutnu.
Ošamarim sebe. Očigledno nedovoljno jako, jer me ovakve misli periodično napadaju.
Mrzim sebe kada ne umeijm skroz da sakrijem od nje ono što mislim da bih MORALA da sakrijem, što nisam kao moja mama koja nam je svoju “bombu” predstavila kao nešto najnormalnije, što se dešava i što će uz lijekove da nestane.
Plakala je ona, ali kad mi to nismo mogli da vidimo i čujemo.
MAJKA JE STRAHOVE IZNOSILA IZ KUĆE, OSTAVLJALA IH ZA NOĆ, KADA SPAVAMO, KADA JE SA BOGOM JEDAN NA JEDAN.
Koliko god se ona trudila da nas poštedi, tata joj je remetio planove, jer nije uspio da pobijedi svoju prirodu.
Nesebično je dijelio sa nama sve što bi ga snašlo. Nije on to radio namijerno, već nije umio drugačije.
Gledajući u njega, postala sam on, najvećim dijelom sebe. Pa ipak, za razliku od njega, svjesna sam da moram da se mijenjam, i to radim neprekidno, jer želim da moje dijete krene otvoreno, bez straha i sumnji u život.
Moja mama je imala bombu u ruci. Tako nam je rekao tata, a njemu doktor. Tada, sa osam godina, nisam shvatala kako bomba može da bude u nečijem tijelu.
Danas, trideset godina kasnije, shvatam da ne moraš imati trombozu, da bi u tijelu imao bombu koja kuca. Ta bomba može zbog strepnji i strahova da nikne u glavi i srcu potpuno zdravog čoveka i da onda napravi totalni haos, ako je ne daktiviraš na vreme.
A TO JE NEOPHODNO DA URADIŠ, AKO IMAŠ PAR OČIJU KOJE GLEDAJU U TEBE KAO BOGA.
Autorka: Jovana Kešanski
mamaklik.rs
