Juče je u policijskoj akciji „Aurora“ uhapšena Beograđanka Verica J. (31) zbog sumnje da je prevarom od nekoliko stotina građana uzela više od dva miliona dinara. Protiv nje je podnijeta krivična prijava.
Verica je godinama lagala da su joj djeca teško bolesna, pa je od humanih ljudi dobijala novac koji je, kako navode mediji, trošila na veselja, ljetovanja, garderobu, mobilne telefone…
Prije godinu dana Verica je izjavila za jedne dnevne novine: „Moj sin Filip ima samo sedam mjeseci, dva puta mu je operisano srce. U martu je treća operacija, ugradnja bajpasa, a ja nemam novca za terapiju, samohrana sam majka. Umirao mi je na rukama. Sa sedam mjeseci se bori za život. Za njegovu terapiju potrebno je od 50.000 do 100.000 dinara. Ja te pare nemam. Plačem svaki dan i molim se da moj anđeo ozdravi. Njemu je potrebno i posebno mlijeko, jedna kutija košta 650 dinara, a ja imam samo 10 dinara u novčaniku.
Ovo je bila prva laž.
Druga laž mame Verice je da je ćerkici dala svoj bubreg.
Treća je da ima tumor na mozgu, dijabetes, spondilozu i da ju je muž zbog bolesti ostavio.
Novinare je kontaktirala lično ili preko žene koja se predstavljala kao njena kuma Veselinka.
Otkrivena je na osnovu kontradiktornih priča u medijima. Za većinu zdravstvenih problema svoje djece nije imala medicinsku dokumentaciju!
Građani i firme su joj uplaćivali pomoć, koju je ona trošila na lične potrebe, ali je neosnovano podizala i kredite.
Sve u svemu, Verica, koju su mediji prije godinu dana nazivali „lavicom“, je koristila djecu za milionske prevare, „prišivajući“ im za tijelo raznorazne bolesti, slabo srce, operacije, ugradnju bajpasa, gušenja…
Brojevi Vericinih telefona objavljivani su javno kao i brojevi žiro računa da bi joj se moglo hitno pomoći, tačnije njenom bolesnom sinčiću.
…
Prije četiri mjeseca tražila sam prijevremeni prekid ugovora, jer mi je urednica portala rekla da rastežem rokove „vadeći se na dijete, njegove viruse i temperature, i da je to licemijerno“.
Plakala sam nekoliko dana poslije toga. Ne zbog toga što smo prekinuli saradnju, već što nisam nikako mogla u glavi da posložim ono što mi je rekla.
Čini mi se da me niko nikada nije do te mjere uvrijedio, raskrvario, bukvalno gurnuo sa litice, pa ako preživim da budem polomljena, bolna, nefunkcionalna danima.
Nisam baš tih mjeseci bila pri novcu, doduše kao novinar, ja pri novcu nikada ni nisam (ako ne računamo muževu zaradu, Bog ga blagoslovio), ali sam znala da ću ako progutam ovu njenu uvredu i pređem preko nje, bez sumnje opravdati njene riječi i dati im legitimitet.
Pojednostavljeno, ispašće da je ona u pravu, što bi značilo da sam ja licemjerna mama koja se „vadi na temperaturu djeteta“.
To nisam mogla da dopustim i zahtijevala sam prekid saradnje.
Izvinjenje nisam tražila, jer ono ne bi popravilo stvar. Ne bi izbrisalo ono što je glava već primila u sebe. Takođe, onaj ko može da kaže ovakve riječi, taj se teško može izviniti, jer on ne vidi problem u svojim riječima. Da ga vidi, ne bi ih nikad rekao.
SVI KOJI ME DOBRO POZNAJU, ZNAJU DA JE NA MOGU DA FUNKCIONIŠEM KADA MI JE DijETE BOLESNO.
Kao i većina mama. Ja blokiram. Možda neprofesionalno, ali je tako. Uz to, prvo mi je dijete, pa se još navikavam na sve to sa prehladama, slinama, temperautorom – što me čini „neprofesionalcem“, ali nikako i licimjerom.
Ni u ludilu ne bih mogla da pomeram rok, lažući da mi je ćerkica bolesna.
Zaboga, kakav bolestan um to može da radi?
Kao, ej, šefe, mala mi bolesna, pa ako mogu da ostanem uz nju danas, visoka temperatura, kenjkava, samo hoće da je nosam… I onda ostaneš kod kuće, sa zdravim djetetom, rumenim ko ruža, daš sebi malo oduška.
Horor.
I baš zato što je meni to horor, otplakala sam njene riječi i onda tražila prekid saradnje.
Molim lijepo.
…
Horor je i činjenica da je junakinja priče, Beograđanka Verica, pozivala novinare i lagala da joj je sinčić od sedam mjeseci životno ugrožen. Upetljavala se, muljala, godinu dana uzimala novac od građana i firmi i koristila ga za sve, osim za liječenje djeteta, jer dijete (Bogu dobrom hvala) nikada nije ni bilo ozbiljno bolesno.
Zbog njoj nemoralno sličnih, roditelji koji imaju zaista bolesnu djecu, kojima je molba preko medija jedini način da ih liječe, ili odgajaju, biće stavljeni pod lupu i možda uskraćeni za pomoć onih koji više ne znaju da li smiju bilo kome da vjeruju. Prevaranata, spremnih da čak i sopstvenu djecu koriste da bi došli do novca, nikad više.
…
Od kada sam se porodila stalno čujem tu neku, gotovo utješnu rečenicu „Svaka majka je najbolja za svoje dijete“.
E, pa nije.
Možda samo misli da jeste, ali objektivno gledajući, nije.
Ova utješna krilatica počela je da „pegla“ sve (ne)svjesne propuste, gluposti, bahatost, nepromišljenost, neodgovornost pojedinih mama.
ŠTA GOD DA MAME LOŠE URADE, ETO JE REČENICA „SVAKA MAJKA JE NAJBOLJA ZA SVOJE DijETE“.
Ja ne znam kako je Verica najbolja za svoju djecu.
Poštedite me priče sistem, muka je natjerala, bijeda, ko zna šta je pravi razlog…
Jer poznajem mnogo samohranih majki koje su bile „bijeda“ pa su ipak svoju djecu pošteno izvele na put, bez uvlačenja u laži i prevare. Radile su dva posla. Pružale koliko su imale. Ako nema sad za nove patike, biće za godinu ili dve.
Uostalom mjera dobrog roditeljstva nije u „bušnoj patici“, već očigledno u „bušnom srcu“, a bogami i „bušnoj glavi“.
Mjera dobrog roditeljstva nije novac, nije „imaćeš sve što poželiš“, već u tome koliko će tebe, kao majku, imati. Koliko ćeš mu sebe dati, koliko ljubavi. Koliko ćeš ga i kako naučiti pravim vrijednostima.
A ako godinu dana bjesomučno lažeš da je zdravo dijete bolesno, ako uzimaš novac za tu laž, ako dozvoljavaš da ti zbog te prevare fotografija sa djecom kruži medijima, kakva si ti majka, i čemu učiš svoju djecu?
Šta im bokte ostavljaš u amanet?
Kome ih guraš, u čije kuće i ruke, kada tebe strpaju u zatvor?
…
Ne, nije svaka majka najbolja za svoje dijete, nažalost.
Prije mjesec dana devetogodišnji dječak se objesio, jer se majka nakon smrti oca preudala u Bosnu, odvela ćerkice, a njega ostavila kod babe i dede, jer je „novi muž“ rekao „ne treba mi dječak“. I onda ona tako postupila. A dječaku govorila „nema mama za pasoš“. I dječak se objesio u šupi.
I još jednu lično znam. Preudala se, ostavila sina sa majkom (bakom) koja je nju usvojila, jer je „novi muž“ rekao tako. I viđala ga u prolazu, sa prozora, da pita „kako je bilo u školi?“ dok se, karikiram, na šporetu iza njenih leđa krčka supa za dijete sa „novim mužem“ koje samo što nije stiglo iz škole, u toplo, suvo, u svoje, sa novim kaputom koji čeka kao poklon preko stolice. Ono sa prvim mužem hoda u kaputu oderanom, tri broja većem, nečijem.
Ovo su zaista strašne stvari.
Valjda me ovo najdublje i najtemeljnije presjeca od kada sam postala majka. I prije toga.
Jer ne mogu, pomozite mi ako vi možete, da razumijem roditelje koji se „igraju“ sa životima djece koja nisu, zaista nisu, tražila da budu rođena.
Samo mi nemojte pomagati sa onom „ko zna kakva ih je muka natjerala“ ili onom „to je najbolje što su umjeli“ jer za navedene primjere to zaista ne može da prođe.
Dijete ne smije da bude „kolateralna šteta“ šta god da se roditeljima dešava. Ne bi trebalo da se na njegovim malim plećima prelamaju koplja ili stavlja teret.
A tamo gdje vam se čini da je dijete „koletaralna šteta“ ili da se povilo od golemog tereta, tu na scenu stupa konstatacija „Nije svaka majka najbolja za svoje dijete“.
Autorka: Jovana Kešanski
