Čekam autobus. Staje mi čovjek, poznanik iz mjesta, rad je da me odveze do Palanke, u istom je pravcu krenuo.
Bilo mi je drago što ga vidim, jer iako je mjesto sićušno, ne srećem se sa svima svakodnevno.
“Kako ti je mala?”, pita me poslije par minuta.
“Odlično, Srna je odlično”, kažem.
“Koliko ona ima sad?”
“Uskoro pune dve i po godine”.
“O, lijepo. Sad taman drugo dijete!”
“O tom – potom”.
Kad si iskren, onda ne umiješ na prvu da slažeš. Ne umiješ ni da izvrdaš odgovor, jednostavno iz tebe grune ko đule iz topa i to je to. Samo što je u ovom slučaju cijev topa slučajno bila okrenuta prema meni, pa mi je sve što je došlo nakon ovog mog iskrenog odgovora, razvalilo stomak i odbacilo me tri metra unazad.
“Daj, nemoj bre zajebavati”, kaže mi dok nesigurno u velikoj brzini pretiče traktor.
“Pa, ne zajebavam”
“Pa, kako ne zajebavaš? Nećeš valjda dijete ostaviti samo?”
I onda je krenulo. Kao podivljala rijeka koja ruši branu, stotinu pitanja, stotinu savjeta, i najgore od svega stotinu osuda.
Za pređenih petnaestak kilometara ispala sam sebična, jer ako ne rodim što prije drugo dijete, Srnu ostavljam da odrasta sama u najgorim mukama, samoživo mislim samo na sebe, jer ako imam brata ili sestru, kao što imam, onda mi je poznato šta znači imati nekoga na koga možeš da se osloniš.
“Moraš imati minimum dvoje djece – kaže. Šta ako se kojim slučajem, ne dao Bog, dogodi da izgubiš jedno? Ostaćeš sama, a rađati možda više nećeš moći!”
Ovo je nešto najbizarnije što sam u svom životu čula, nažalost ne prvi put, i često se nudi kao jedan od razloga da rodiš drugo dijete.
Ako treba da rađam drugo, jer se plašim da ću nekad izgubiti prvo, onda sam ja debil i nije trebalo ni prvo da imam.
Bilo kako bilo, moj sredovječni poznanik je zaključio da sam sebična, ne znajući ništa o mom životu.
Tek tako.
…
PITANJE “KAD ĆE DRUGO?” SAM ZA PRETHODNE DVijE GODINE ČULA ČEŠĆE NEGO “KAD ĆE BEBA?”.
Češće su me pitali kad će drugo, iako sam se sa sadašnjim mužem zabavljala vječnost, tačnije dvanaest godina prije nego što smo dobili Srnu.
Kapiram da su se suzdržavali da pitaju kad će beba, jer su imali iole uviđajnosti, misleći možda da ne možemo da imamo djecu, pa da ne rovare ako već boli.
E, sad kad smo rađanjem prvog djeteta, otklonili njihove nedoumice oko mogućnosti začeća, više ne mogu ni hljeb da kupim, a da ne čujem “Kad će drugo?”.
Ljudi sebi daju nevjerovatnu slobodu da se miješaju u tuđe odluke, tuđe odnose i snošaje.
DA LI ĆU IMATI “SAMO” JEDNO DijETE ILI ĆU IH RODITI PETORO, ZAISTA MISLIM DA JE TO SAMO MOJA ODLUKA. TAČNIJE, SUPRUGOVA I MOJA. NAŠA. NIČIJA VIŠE.
Svaki put kada mi kažu “sebična si”, sjetim se prijateljice koja je uskoro nakon prvog porođaja operisana, sve reproduktivno joj je iščupano van, da ostane samo rupa u kojoj se više ne može začeti plod… jedino jalova tuga.
I ta praznina se odatle širi svuda, pušta svoje izdanke prema srcu, prema grlu oko kog se obično upetlja i ode skroz do glave koju zbog te praznine počne pritiskati griža savjesti, kao da je ona kriva što više bebe u stomaku neće biti.
Kako ona podnosi pitanje “Kad će drugo dijete?”.
Kako ostane na nogama kada joj u lice pljunete da je “sebična”, a pljunete sigurno, jer vam ona neće otkriti za svoju prazninu poslije operacije, niti se ta praznina može vidjeti golim okom.
Kada biste znali da je operisana, možda biste otišli i korak dalje, pa joj rekli “Šteta”.
Ne zajebavajte se sa miješanjem u tuđ život, jer ne možete da znate zašto neko ne rađa drugo dijete.
Možda poslije teškog prvog porođaja i komplikacija ima nikao strah da ponovo, ne daj Bože, prolazi kroz isto. Možda je vama to smiješno i suludo, ali je njoj sigurno veliko i teško ko brdo.
Možda je nakon rađanja prvog djeteta, shvatila da od muža nema pomoć kakvu je očekivala, da joj nije potreban oslonac, jer je nije razumio kada je prvih mjeseci bila plačljiva i ranjiva, kada je trebalo ustajati noći i odmijeniti je, promijeniti pelenu, nahraniti, prinijeti, odnijeti, zagrliti, umiriti, poljubiti.
Možda ih je dijete razdvojilo.
Možda je vidjela da je u svemu sama. Da ne postoji niko u njenoj blizini ko bi je odmijenio bar pola sata.
Možda je izgubila posao.
Možda je izgubila želju.
Možda je izgubila matericu.
Možda neki drugi organ, zbog čega više nije preporučljivo da rađa.
Možda je jedva dobila i prvo.
Možda je izgubila sebe.
A možda joj je sa jednim djetetom lijepo i taman.
Svako ima svoje razloge, i iza svakog “zašto” krije se “zato”. To “zato” ne bi trebalo da bilo koga zanima.
U ženu se ne ubacuje žeton, pa kad povučeš oprugu “ispadne dijete”. Niti se drugo, treće, peto dijete pravi samo zato što si ti rekao da će sa jednim “biti sebična”.
Tvoj bezobrazluk da pitaš tako nešto i još veći bezobrazluk da osuđuješ, neće promijeniti mnogo toga u pogledu njene odluke. Ne može mojoj prijateljici da vrati matericu i jajnike, ali može … i te kako može da je rasiječe da krvari i to onda kada je konačno mislila da je sa sječom i krvlju završila.
Svojim pitanjima ne dopuštaš joj da se oporavi, nego je iznova i iznova smiještaš na operacioni sto, prebacuješ bijeli čaršaf preko tijela, ubrizgavaš anesteziju, precizno režeš i vadiš.
Pitanjem “Hoćete li sad drugo?”, ženama koje se razvode, koje ostaju, a razvele bi se, koje gutaju i trpe, koje se batrgaju same u svemu, koje imaju dugove, čiji muževi su pokazali pravo lice… dodatno guraš prst u ranu.
I zavrćeš ga.
Kod mene je sve ok, svi smo dobro, radujemo se jedni drugima, uživamo u vremenu koje provodimo zajedno. O drugom djetetu trenutno ne razmišljamo. Trenutno.
I ja zaista ne vidim problem kada to kažem. Možda ćemo ih imati još dvoje, a možda i nećemo.
Važno je da ljudi shvate da je to naša, a ne njihova odluka.
Za početak, to je sasvim dovoljno.
Autorka: Jovana Kešanski
