Krv nije voda – kažemo ili bar pomislimo svaki put kada osvijestimo da je dijete nešto “povuklo” na nas ili na nekog iz porodice. Šta djeca nasljeđuju od roditelja? U kojoj mjeri se individualne i porodične karakteristike genima prenose na potomstvo?
Krupne oči, bujne kovrdže, rupica na bradi, nizak rast, umjetnički dar, brzina, ljubav prema čitanju, odbojnost prema matematici, asocijalnost, temperamentnost, neobične navike, način na koji se neko smije ili ljuti – sve to može da bude zapisano u genetskom kodu. Šta djeca nasljeđuju od roditelja, široko je pitanje.
Nasljeđuju se, nažalost, i predispozicije za određene bolesti, najrazličitiji oblici zavisnosti ili sklonost ka agresiji.
Genetika je ponekad vrlo surov zapis, mada o njoj često ne razmišljamo mnogo ili nismo ni svjesni koliko snažno ostavlja pečat na nama i našim nasljednicima.
Kako se individualne i porodične karakteristike genima prenose na sljedeće generacije, šta je to zapravo naslijeđe i koliko možemo da mu se “suprotstavimo”, pričala je dr Maja Živković, genetičar u Laboratoriji za radiobiologiju i molekularnu genetiku Instituta za nuklearne nauke “Vinča” za Novosti:
Šta djeca nasljeđuju od roditelja?
Šanse za plave oči – 25 odsto
-
Na koji način genetiku možemo da sagledamo kroz život deteta?
– Po osnovnim načelima genetike i nasljeđivanja osim monogenskih oboljenja, koja su relativno rijetka, djeca nasljeđuju predispoziciju za određene osobine (fenotip) od roditelja odnosno predaka.
S obzirom na to da predstavljaju miks genetike svojih roditelja, biološki gledano najčešće imaju povoljnije oblike gena i karakteristike od njih.
Da li će se i koliko neka osobina ispoljiti zavisi od interakcije genetske osnove sa faktorima životne sredine.
Tu dolazi do izražaja mogućnost našeg uticaja, pa kreiranjem pozitivnih navika i davanjem pozitivnih primjera, umnogome možemo da popravimo kvalitet njihovog života i favorizujemo ispoljavanje povoljnih osobina.
-
U kojoj mjeri se individualne i porodične karakteristike prenose na potomstvo? Šta se najčešće, a šta najrjeđe nasljeđuje?
– Neke karakteristike se nasljeđuju jednostavno i mogu da se ispolje na dominantan način, kao što je – braon boja očiju, kodominantan – krvne grupe, ili recesivan način – plave oči.
Recesivna osobina se nasljeđuje sa vjerovatnoćom od 25 odsto, a dominantna od 75 odsto.
– Većina osobina se, ipak, ispoljava kroz interakciju velikog broja različitih gena i faktora spoljašnje sredine, pa nije lako predvidjeti vjerovatnoću nasljeđivanja.
* Da li je genetika “jača” kada je u pitanju prenošenje fizičkih ili karakternih osobina?
– Teško je to utvrditi, jer za mnoge osobine ili predispozicije za neka oboljenja još se ne znaju svi genetički parametri koji njihovo ispoljavanje kontrolišu.
Molekularna genetika je mlada nauka, pa smo tek prije 65 godina saznali strukturu DNK, a prije 15 godina pročitali cjelokupni genom čovjeka.
Cilj je utvrditi koje genetički uslovljene anomalije mogu da se ispolje kod djeteta, ukoliko u porodici postoji povećani rizik za njih i da se djeluje preventivno ili pravovremeno terapijski.
Većina karakteristika, ipak, nastaje kao kombinacija genetičkih, kulturoloških, socio-ekonomskih i drugih uticaja.
U tako kompleksnim situacijama teško je izmjeriti koliki je uticaj čega.
I svakako nisu sve karakteristike podjednako bitne za život jedinke, pa se i istraživanja i preporuke kreiraju prema onim prioritetima koji mogu da imaju ozbiljne posljedice.
-
Dešava se da roditelji koji nemaju plave oči niti ih imaju njihovi roditelji, ali su ih imali prababa ili pradjeda, dobiju plavooko dijete. Koliko je to često?
– Ako su i prababa i pradjeda imali plave oči, imaće ih i dijete. Plava boja se nasljeđuje recesivno, pa ako je roditelji nemaju, potrebno je da oboje budu nosioci bar jednog recesivnog gena da bi ih, u tih 25 odsto vjerovatnoće, imalo i dijete.
* Koliko, ipak, odabir životnih navika i stila ima šanse da nadjača naslijeđe i spriječi razvoj eventualnih bolesti?
– Dobre životne navike, naravno, povoljno utiču na naše zdravlje. Bolesti su različite, kao i naša genetička predispozicija za njihov razvoj.
Jasno je da jednom čovjeku ishrana bogata šećerima može da naudi više nego nekom drugom, pa će zbog toga prvi razviti neku bolest, a drugi neće ili će mu se to dogoditi mnogo kasnije. Ali, činjenica je da će obojica imati duži i kvalitetniji život ukoliko ograniče količinu šecera.
Dakle, navike i životni stil svakako značajno doprinose riziku za nastanak bolesti.
– Mi biramo da li ćemo, na primjer, djecu da vozimo kolima u školu ili će ona da pješače, što može da ima višestruke implikacije na njihov psihofizički razvoj.
U vrijeme kada smo preplavljeni velikim brojem informacija, treba biti oprezan u primjeni neprovjerenih savjeta o životnim navikama.
Rekla bih da treba biti umjeren, ni previše skeptičan ni slijepo prepušten. Nekad je teško donijeti odluku koja uključuje parametre o kojima ne znamo dovoljno, ali zato možemo da potražimo savjet stručnog lica.
Možemo da utičemo na visinu
Dr Maja Živković, ističe da određenom ishranom možemo da utičemo čak i na visinu djeteta koja je većinski genetski determinisana i dodaje:
– Ne smijemo da ispustimo iz vida ni činjenicu da djeca uče imitacijom, po modelu. To znači da se sva naša ponašanja preslikavaju na njih, što možemo da iskoristimo u dobre svrhe, pa da podstaknemo razvoj pozitivnih karakternih i psiholoških osobina – objašnjava dr Živković.
Blizanci nemaju istu sudbinu
Jedna dugogodišnja studija je pratila život blizanaca, kako bi se utvrdilo da li im sleduje ista sudbina, s obzirom na to da imaju identični genetski materijal.
Međutim, istraživači su otkrili da oni zapravo često obolijevaju od različitih bolesti, kao i da postoji veliki vremenski raspon u pojavljivanju nekih oboljenja, pa se kod jednog djeteta razvije u djetinjstvu, a kod njegovog brata ili sestre tek za 20-30 godina.
Izvor: Novosti
