Šta se to dešava u djetinjstvu, što tako moćno djeluje na pogrešan budući razvoj i dovodi do stvaranja neuroza?
Već je davno rečeno da je dijete najnemoćnije biće u prirodi. Da bi što bliže označio svu slabost novorođenog djeteta, ogromnu zavisnost od afektivnog života roditelja, njihovog interesa, straha, ravnodušnosti – značajni švajcarski biolog A. Portman nazvao je prvi period poslije rođenja ekstrauterinim embrionalnim dobom.
U životinjskom svijetu ovaj period bespomoćnosti traje relativno kratko i sve radnje životinjskog para roditelja, ili samo jednog od njih, upravljene su ka što bržem i uspješnijem osposobljavanju nejakog mladunčeta za samostalan život.
Kada se ova samostalnost jednom postigne, roditelji su ispunili svoj zadatak i mladunče odlazi, milom ili silom. U ljudskim zajednicama takav proces još postoji samo kod tzv. primitivnih naroda (i to ne svih) ili u siromašnijim slojevima stanovništva sa brojnom djecom. Karakteristično je pri tome da se kod ovakvih naroda i u ovakvom sloju stanovništva rjeđe viđaju duševni poremećaji u razvoju, o kojima mislimo da govorimo.
1. Uslovi razvoja
Kod svih naroda koji nastanjuju civilizovane zemlje, sve do onih u visokocivilizovanim i kulturnim društvima, svejedno da li je trenutno riječ o društvima sa strogom patrijarhalnom strukturom porodice ili onom, u najnovije vrijeme, prelaznog tipa, za koje još ne znamo čemu će odvesti – razvoj djeteta protiče pod znatno drukčijim uslovima, koji ne samo što ne jačaju osjećanje sigurnosti i samostalnosti kod djeteta već ga, naprotiv, koče i ometaju.
Nije pri tom bitno da li je riječ o klasičnom tipu porodice sa strogim, patrijarhalnim ocem i slabom, potčinjenom majkom, ili o roditeljima koji, prezauzeti svojim brigama i spoljnom angažovanošću, prepuštaju vaspitanje djece nekom drugom odgajivaču ili prosto ulici.
U oba slučaja ono što će odlučiti da se dijete pogrešno razvija jeste nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja.
Jer ako je dijete zaista na početku bespomoćno, od koga ono može da dobije onaj prvi neophodan impuls ka sigurnosti i zbrinutosti nego od roditelja. Ono nema nikakav drugi kriterijum za sopstvenu vrijednost nego priznanje koje dobija od svoje najbliže okoline. Ne zaboravimo pri tom Adlerovu tvrdnju da svako dijete ne samo što osjeća svoju inferiornost nego je ono stvarno i inferiorno u odnosu na svijet odraslih koji ga okružuje.
Nije čak bitno da li je neko dijete fizički defektno ili ružno, jer imamo niz primjera da ovakva djeca i kasnije odrasli ljudi, pravilnim odgojem koji je djetetu pružio materijala za samopotvrđivanje i priznavanje njegove ličnosti, uopšte ne pate od nekog osjećanja inferiornosti.
Obratno: dosta je djece obdarene i inteligencijom i fizičkim izgledom koja zbog pogrešnog odgoja vrlo mnogo pate od nedostatka povjerenja u sebe, plašljivosti i stidljivosti.
2. Sigurnost i značaj
Sada smo se već približili nastanku neuroza. Neurotičar je čovjek koji je u razvoju svoga osjećajnog života spriječen oštećenjima koja je doživio postupcima hladnih, nezainteresovanih, potcenjivačkih, u osnovi nesigurnih i neurotičnih roditelja, ili onih koji zamjenjuju roditelje. Naravno, ne samo ovakvih roditelja. Potreba čovjeka da se osjeća siguran i značajan jača je i od seksualnog nagona. Ako je ova potreba rano frustrirana, neće biti ništa čudnovato ako se i seksualni nagon pogrešno razvije.
Razvoj ovakvog djeteta, neumitnom logikom svirepih zbivanja u njegovoj okolini, za koje roditelji često i nisu krivi, jer su i sami bolesni, opredjeljen je, kako Adler kaže, jednim fiktivnim ciljem, čija je osovina neutoljiva potreba za priznanjem i važenjem.
Nije pri tom bitno da li će se ovakav neurotičar razvijati začauren u svoj svijet fantazija, dnevnih sanjarenja, udaljen od stvarnog života strahom od ponavljanja doživljenih trauma u djetinjstvu ili će pokušati neumjerenom i uvijek loše usmjerenom agresijom da se oslobodi ovog nepodnošljivog osjećanja nesigurnosti i slabosti.
Bitno je u ovome neurotičnom razvoju to što je takav subjekt uvijek okrenut prošlosti, umjesto sadašnjosti, jer su njegove neispunjene želje za priznavanjem u prošlosti, a ne u sadašnjosti. Uvid u apsolutnu nemogućnost da se prošlost ponovo doživi njemu gotovo uvijek nedostaje. Druga karakteristika neurotičara proizlazi iz prve.
3. Sloboda da čovjek bude svoj
Uslov za razvoj samostalne i zrele ličnosti je u doživljenom i proživljenom osjećanju sigurnosti i priznanja u djetinjstvu. Ako toga nije bilo, neurotičar će neprestano kasnije težiti da dobije priznanje od spoljnjeg svijeta, a ne od samog sebe.
Veće nesreće za ličnost čovjeka nema. Ako se neko neprestano trudi da zadobije milost i priznanje svoje okoline (ovdje, naravno, nije riječ o potrebi normalnog čovjeka za priznanjem svoje stvarne vrijednosti), nemajući povjerenje u samog sebe, svi su uslovi da se razvije u ropsku i nesamostalnu ličnost od koje ni društvo ne može imati nikakve koristi.
Ako bismo se na kraju upitali za sociološke uzroke porasta neuroza u savremenom svijetu, onda svakako dolazimo do problema strukture društva koje formira i porodicu od koje zavisi razvoj pojedinca u njoj. Totalitarni režimi, s jedne strane, kojima i nije cilj razvijanje samostalnih ličnosti, i anarhična demokratija, s druge, u kojima bespoštedna konkurentska borba povećava strah i nesigurnost – plodno su zemljište na kome uspijeva neuroza.
Samo takva zajednica i društvo koji, po Fromovim rečima, pružaju pojedincu najbolje šanse za razvijanje svih njegovih mogućnosti, prevazići će već postignutu čovjekovu „slobodu od“ otvarajući perspektive „slobodi za“ tj. slobodi da čovjek bude svoj, da bude produktivan i potpuno probuđen.
Vladeta Jerotić, Čovek i njegov identitet
