Dragi moj,
Neće uvijek biti ovako. Nećemo uvijek osjećati kao da stalno negdje žurimo, kao da stalno kasnimo, kao da se stalno jurimo. Život neće uvijek biti na nivou haosa koji podrazumijeva podizanje troje mališana.
Nećemo uvijek imati brdo veša koje smo ostavili da peremo i peglamo za vikend jer smo bili prezauzeti čitave nedjelje.
Neće nas uvijek buditi bebin plač u dva sata ujutru ili ružan san naše dvogodišnjakinje ili povreda našeg četvorogodišnjeg sinčića.
Nećemo uvijek gubiti tok misli i potpuno zaboravljati šta smo htjeli da kažemo, jer je za pet minuta od početka našeg razgovora postavljeno pitanje zašto helikopteri zvuče drugačije od aviona, zašto je toliko mnogo veša na gostinskom krevetu, da li možemo da idemo u park, da li možemo da slušamo muziku i igramo…
Neće uvijek biti ovako…
Nećemo uvijek provoditi veći dio večere pitajući (moleći) djecu da „uzmu još tri zalogaja“ i psihički se pripremajući za sljedeći izazov večeri: vrijeme kupanja i uspavljivanja.
Nećemo uvijek biti previše umorni da se lijepo oblačimo, razmišljamo o mjestu za izlazak, i stvarno i odemo tamo zajedno, sami, da uživamo u razgovoru sa prijateljima. Neće uvijek prolaziti mjeseci od našeg posljednjeg noćnog izlaska.
Nećemo se uvijek osjećati tako slomljeno prateći naša tri mala čovjeka koja rastu i uče svake sekunde svakog dana.
Nećemo se uvijek buditi iscrpljeni jer smo se tokom noći budili tri puta i rano ustali, prateći dječje potrebe.
Nećemo uvijek osjećati kako nemamo mnogo toga da damo jedno drugom na kraju dugog dana, jer naše strpljenje neće uvijek biti na testu kao sada i nećemo biti fizički potrebni našoj djeci kao što smo sada.
Neće uvijek biti ovako…
Jednog dana imaćemo djecu koja su odrasla. Kojima smo manje potrebni. Koja provode manje vremena sa nama zbog prijatelja i sporta i stvari koje nemaju nikakve veze sa nama.
Možda ćemo onda imati više vremena da sredimo veš, da češće izlazimo, ali i da sa više energije vodimo važne razgovore jedno s drugim pre nego što odemo na spavanje.
Mislim da ćemo imati sve to. I radujem se tom posebnom vremenu koje ću provoditi sa tobom.
ALI SADA IMAMO SVE OVO. SVU OVU LjEPOTU. SVE OVO ČUDO. SVU OVU RADOST!
Brine me da li će nam nedostajati ovo ludilo. Da li ćemo čak znati šta ćemo sa sobom – kada ne budemo sređivali račune istovremeno čisteći prosuto mlijeko dok umirujemo uplakanu bebu?
Nedostajaće nam grljenje i maženje sa našim djevojčicama subotom ujutru kada odrastu i ne budu više htjele da dođu u naš krevet.
Nedostajaće nam porodični zagrljaji i skandiranje „ Mi smo tim! “
Nedostajaće nam zabava u dnevnoj sobi. I znam sigurno kako će mi nedostajati da gledam kako zgrabiš jednu od naših djevojčica i okrećeš se i plešeš sa njom.
Nedostajaće nam zvuci kikotanja dok zajedno čitamo priče pred spavanje i pokušavamo da ih uspavamo.
Nedostajaće nam odlasci u park vikendom i detaljno pričanje o bajkama, a možda čak i sva galama tokom večere.
Nedosajaće nam ova faza našeg zajedničkog života. Ali, hej – nema vremena kao sad, zar ne?
Hajde da se smijemo frustracijama i grlimo i ljubimo jedni druge u rana jutra.
Hajde da pustimo crtani djevojčicama kada želimo da nesmetano razgovaramo ili da izađemo kada su naši roditelji slobodni.
Hajde da ih vodimo u avanture jer znamo da, bez obzira kako planovi mogu da pođu naopako, imamo jedno drugo zato što smo tim.
Hajde da nastavimo da se trudimo.
Neće uvijek biti ovako – ne.
ALI UVijEK ĆE BITI NEŠTO.
MI SMO RODITELJI – PRIJAVILI SMO SE ZA NEKE STVARI. PA, HAJDE DA BUDEMO U OVOME.
ZAJEDNO.
SADA.
JER PRijE NJIH, TO SMO BILI MI. I POSLijE NJIH, TO ĆEMO BITI MI.
Jednog dana djeca će otići da napišu svoje priče, a ja ću biti tu, spremna da napišem sljedeće poglavlje s tobom. Mi smo zajedno u tome – bez obzira šta je to u ovom trenutku.
S ljubavlju,
Tvoja žena
Izvor: Mother.ly
Prevod: Dragana Martinović
