Probudiš se. Prerano.
Ispijaš šoljicu kave. Koju ćeš podgrijati najmanje dva puta.
Napraviš doručak. “Ne želim to, mama.”
Tuširaš se. Dok malene ruke udaraju po vratima.
Nabacaš hrpu veša. Tiho ignorišeš gomilu odjeće na kauču kao da čekaš da se sama složi.
Praviš užinu, sipaš sokić. Očajnički tražiš zaturenu bočicu. Ili – cuclu.
Podnevno spavanje. Konačno.
Praviš ručak. Pileća prsa… ponovo.
Pereš suđe, brišeš muzge po kuhinji, sklanjaš igračke… Sve vrijeme znajući da red neće potrajati.
Poslijepodne provodiš obavljajući gomilu stvari. Igranje, pjevanje, čitanje, pospremanje…
Brzinski smućkaš nešto za večeru. “Ne želim ni to, mama!”
Vrijeme za kupanje, priču, spavanje. Bože, molim te, neka odmah zaspu.
Stropoštaš se na krevet. I ležiš budna, trepćeš u mraku, zaglavljena sa brojnim mislima.
Sutra – sve iznova.
Je li ti to poznato, mama? Možda previše poznato?
Roditeljska svakodnevica često izgleda kao jedna velika, ponavljajuća scena iz filma “Dan mrmota”. Ne sjećaš se audicije za ovu ulogu, ali si tu, budiš se svakodnevno da bi se našla zaglavljena u istoj matrici kao i juče, kao i dan ranije, kao i svaki dan prije toga, kojeg se možeš sjetiti.
Naravno, detalji se razlikuju. Juče si sa majice skidala mrlju od soka, a danas su to plišani medvjed i kečap.
Da, pojedinosti se razlikuju, ali je priča ista.
Monotonija ove majčinske svakodnevice može biti dovoljna da nas izludi, zar ne? I nekad će nas do koske izluđivati. Nekad ćemo osjećati nemir dok čežnjivo gledamo kroz prozor ka drveću čije je lišće jedina stvari koje se mijenja u zadnjih šest mjeseci.
Pitaš se kako si se zaglavila u ovom “točkiću za hrčka” i još važnije – da li ćeš iz njega ikada izaći?
Znam taj osjećaj “zaglavljenosti” jako dobro.
Znam kakav je osjećaj kada se ujutro probudiš i ležiš u krevetu zureći u strop, pokušavajući da nađeš u svom srcu i umu mrvu snage da sve to učiniš opet i iznova; Sve teško, sve dosadno, sve isto.
Znam za stid koji osjećaš dok odbrojavaš sate u danu, želeći da prođu što prije, jer su postali tako zamorni da više ne nalaziš nikakav trag entuzijazma i energije u njihovim “zidinama”.
Razumijem rutinu.
Znam da su tvoji pokreti postali toliko jednolični, uobičajeni, da bi kroz svakodnevne obaveze mogla da plešeš zatvorenih očiju. I ponekad to i činiš.
Ako se osjećaš kao da ponovno proživljavaš jedan te isti dan, mama – to je vjerovatno zato što to i činiš. Uglavnom.
Ali.
Znaš li šta još radiš svaki dan, iznova i iznova?
Učiš te svoje male ljude lekcijama koje će im pomoći da se razviju u veće, kompletnije verzije sebe. Verzije koje će mijenjati umove, mijenjati srca i promijeniti svijet.
Ti inspirišeš i pokrećeš najiskreniji, najljepši smijeh koji su uši ikada čule. I smiješ se zajedno sa njima.
Grliš i grliš ova malena bića koja žude za tvojom toplinom.
Malena bića koja se drže za tvoju haljinu, za ruku, malena bića koja skrivaju lice u tvojim njedrima, osjećajući da su baš tu, sa tobom, kao kod kuće.
Ti pričaš priče koje izazivaju magiju u kreativnim maštarijama velikih pustolova i učiš mala srca da pokreću velike emocije.
Dan za danom, hraniš ove gladne duše sa svime što je predivno i dobro i hrabro.
Voliš svoje malce na način na koji niko drugi ne bi, niti će ikada voljeti.
Voliš ih svom silom, tako žestoko, tako snažno i tako čisto, da si sprema dati im život. Spremna si za iskreno majčinstvo – za njih.
Dani su monotoni, da se ne lažemo. Ali ako dopustimo sebi da ih vidimo na pravi način, shvatićemo sve ono lijepo što nam donose.
Pa, mama?! Čak i kad se osjećaš kao da radiš sve isto. Jednolično. Dan-za-danom. Ne zaboravi:
Svaki trenutak – čak i onaj koji se ponavlja i nosi toliko težine – svaki trenutak… Važan je. Jako je važan.
Izvor: Mother.ly
Prevod: Erna Bučinski
