Čitam maloprije tekst koji je pokušao kroz iskustva nekoliko porodilja da „razotkrije“ kakva je situacija u našim porodilištima.
Tekst ko tekst, ništa novo.
Ali, komentari ispod teksta su ono što mu je dalo posebnu „vrijednost“ i bacilo posebno svjetlo na njega.
Jedna od čitateljki ostavila je komentar u kom poručuje ovim ženicama što se žale „da porodilište nije fensi hotel sa pet zvjezdica gdje će porodiljama osoblje titrati danonoćno… i da je dobro poznato da su babice nadrndane, ali da se sa tim pomiriš, jer je jedino važno da je sa bebom sve u redu“.
Njen komentar (izuzev završnice) me je dobro zamislio i iskreno zapalio mi neku vatru koja mi još uvek bukti u grudima.
Zbog čega?
Prije svega, posprdan mi je ton koji su proizvele njene riječi, jer iskreno vjerujem da je malo trudnica koje očekuju fensi hotel sa 5 zvjezdica i danonoćno titranje.
NISAM ČULA DA SE IJEDNA PORODILJA OKO MENE ŽALILA NA BUŠNU POSTELJINU, ZARĐALO CRijEVO UMjESTO TUŠA, KRVAVU ZAVjESU NA TUŠU, ILI WC ŠOLJU BEZ DASKE.
To sve može biti užasno, ali poslije porođaja malo koja izmorena trudnica „galami“ na posteljinu, toalet ili veličinu kobasice u metalnom tanjiru.
Posebno što joj tako izmučenoj, rašivenoj, zašivenoj, krvavoj i bolnoj nije baš do banjanja u toaletu sa upaljenim mirisnim svijećama i prelistavanja štampe dok čuči nad wc šoljom plašeći se da se od napona ne rašije.
Rupe po čaršafu malo koja i primijeti, jer dešava se da iskrvari po njemu, sa svih strana, pa ta krv nekako zamaskira tu bušotinu u platnu.
Hrana ko hrana. Ja iskreno nisam imala primjedbe, jela sam čak i ono što kod kuće ni liznula ne bih. Nije bilo crva, što ne znači da se nekoj drugoj nisu zalomili, ali u mojoj porociji ih nisam susretala.
Da li je sve navedeno normalno za jedno porodilište u kom na svijet dolaze malena predivna paperjasta bića? Nije!
Bilo bi fantastično da rupe u čaršafima, bljutava hrana, zarđala crijeva nikad nisu tema, da toga nema u istoriji naših porodilišta.
Da je sve svijetlo, okrečeno bojama koje odmaraju oči, mirisno, sa nekom lounge muzikom koja tiho svira sa razglasa u sobama u kojima su svega dvije porodilje, da je cvijeće u vazni kraj svakog kreveta i šolja puna toplog aromatičnog čaja.
Ali, nažalost, toga nema…
Pa opet, reći da trudnice očekuju fensi hotel sa pet zvjezdica je posprdno, jer zaista mislim da čitav čaršaf, topli specijalitet i visoki sjaj toaleta sa aromatičnim svijećama nije ono što žulja svaku porodilju.
Nešto drugo je po srijedi.
One porodilje koje se žale, to rade iz drugih razloga.
Znam i kojih. Vjerovatno su naišle na neku nezainteresovanu sestru koja im nije posvetila vrijeme potrebno da „nauče“ da doje, da spriječe hiperlaktaciju, isprazne dojke, na babice koje su bile grube pri porođaju ili neprofesionalne doktore. Možda se čak dogodilo, daleko bilo, da zbog nestručnosti doktora ili babice, beba bude ugrožena.
Kada čujem da se porodilja žali, sigurna sam da su ovo razlozi, nikako to što porodilište nije imalo luksuzan smještaj, nutritivno izbalansiranu hranu i luksuzan toalet.
PORODILJAMA NAJVIŠE FALI „LUKSUZNA“ RijEČ. PAŽNJA. SAVjET.
Spremnost da im se objasni da nema razloga da se plaše zato što beba ima modro lice, ili još uvek ne otvara okice ili ne uzima bradavicu kako bi trebalo. Potrebno joj je da zna da su doktori i sestre tih par dana za nju i njenu bebu tu i da se ništa loše ne može dogoditi.
Ko jebe viršlu i zarđalo crijevo tuša? Daj mi toplu riječ, uhvati me za ruku iako si ti „samo“ babica ili medicinska sestra.
Nemoj me tretirati kao „razmaženu preplašenu princezu“ jer ja to nisam i sasvim je normalno, posebno ako sam prvorotka, da sam zbunjena, uplašena, emotivno rovita, puna pitanja.
Pa čak i da nemam razloga za strah, čak i da je sa mojim djetetom sve ok, prirodno je, toliko, toliko, toliko je prirodno da budem zbunjena. Pa nisam došla u prodavnicu da kupim hljeb, već da iz sebe porodim život. Znači ima srce, ima okice, ima pluća, ima glavicu i u njoj maleni mozak.
Prirodno je da sam zbunjena, svaka porodilja je u nekoj mjeri zbunjena. I ona svoju zbunjenost može umiriti samo ako uspje da „uhvati“ sestrinih ili doktorovih 15 minuta dnevno. Niko ne očekuje cjelodnevno titranje, porodilje mahom dobro znaju da nisu jedine i da je posla mnogo.
Ćutnja je ono što ubija, ne loša hrana.
Odsustvo pitanja „kako ste?“, „je l’ Vam nešto treba’“, „je l’ Vas bole dojke, kako Vam je rana?“, „kako je bebica, je l’ sisa?“ to ubija, ne zarđalo crijevo iz kog jedva curi voda.
Sve porodilje dobro znaju da ne idu u fensi hotel sa 5 zvjezdica (mada ne vidim zaista ništa loše ni da nam porodilišta postanu poput luksuznih hotela) i stoga je posprdno napisati takav komentar.
Rađanje je najbolniji, ali najljepši, najuzvišeniji čin.
SVAKA TRUDNICA, BILO DA MOŽE DA SE SKONCENTRIŠE NA UPUTSTVA BABICE ILI SE BACA OD BOLOVA PO KREVETU, ZA MENE LIČNO JE JUNAK.
Junak.
Ne volim kada se sa porodiljama zeza kao „rodila si, pa šta“, „možeš misliti“…
Ne volim kada se kritikuju na bilo koji način, kada se nazivaju razmaženim princezama koje pretjeruju, paničarkama, kada im se nabija na nos kako su se naše babe porođale u sijenu ili usput na livadi. Kada se tapšu po ramenu samo ako nisu vrištale, već su ćuteći i stoički sve podnijele.
Kada im se „čepe“ usta riječima „ok, šta očekuješ, fensi hotel? Shvati da su babice nadrndane i pomiri se sa tim“.
Zašto bi se ijedna trudnica ili porodilja „mirila sa tim“?
Dokle treba da se onim neljubaznim, nestručnim, nezainteresovanim sestrama, babicama i doktorima gleda kroz prste?
Dokle njihovi „problemi kod kuće“ treba da se lome preko leđa porodilje?
Moja majka, jedna divna žena, godinama je radila na Betaniji kao babica. Sedam hiljada beba je dočekala na ruke. To je jedno veliko selo, možda čak i varoš. Sedam hiljada srca koja lupaju. Tata je jedno vrijeme pio, dugo se poslije pića trijeznio. Bili smo podstanari bez kupatila, sa poljskim wc-om u dvorištu. Ali, mojoj mami to nikada nije remetilo odnos koji je imala sa trudnicama.
„Kod rampe ispred Porodilišta, ostajali su moji problemi“, tako mi je govorila.
Porodilje su je obožavale, nerijetko su ćerkama davale ime po njoj… Vesna.
I ja sam, Bogu hvala, imala jednu ovakvu babicu na porođaju. Zvala se Marija i bila je divna. I to je ono što sam očekivala kada odem u Porodilište. Nikako luksuzan smještaj i hranu.
Našim trudnicama i porodiljama potrebni su bolji uslovi, ali više od svega toga im je potrebno nekoliko ovakvih „Vesni“ koje će im tih dana kada su najzbunjenije i najuplašenije biti u blizini.
Autorka: Jovana Kešanski
Pročitajte još: Kako izgleda banjalučka bolnica kroz crteže mame prijevremeno rođene bebe
