Posljednjih nedjelja su sve novine pisale o nasilju koje je pretrpjela jedna javna ličnost. Ono što je bilo poražavajuće su komentari koji su glasili otprilike ovako: “Nisam za nasilje ALI i ona se samo udaje; Ne podržavam nasilje ALI ona je takva i takva; Smatram da muškarci ne treba da biju slabije od sebe ALI”… I nikako da shvatim kako neko misli da se ogradio od nasilja a uvijek stavi to ALI… Da li moralisanje daje pravo za dizanje ruke?
Danas je Dan sjećanja na ubijene žrtve nasilja. Brojke su iz godine u godinu sve više poražavajuće. Jedan, samo jedan život ako se izgubi na takav način je tragedija a cifre koje dosežu i do broja pedeset su totalno deprimirajuće. Zato ne smije da postoji to ALI.
I sama sam bila žrtva istog. Srećom, danas ja mogu da se sjetim svih žena koje su zauvijek prestale da trpe. Ja sam presjekla, kasno vjerovatno ali ne prekasno. A možeš biti ti, tvoja majka, sestra, koleginica, ćerka.
Psiholozi kažu da se nasilnik može prepoznati. Nisam sigurna da može uvijek ali neki znakovi jasno govore.
Potukao se prošle godine… Onda ja razmišljam, potukao se sa muškarcem, ne bi bio nasilan prema ženi. Počačkao se sa drugarom. Ok, on je muško, to se ne računa. Smetaju mu moji drugovi, pa dobro voli me, samo je ljubomoran. Ne voli kada me zovu drugari, razumijem jer on nema drugarice pa ne shvata. Ne voli što sam prisna sa mojim drugom, osjeća se zanemareno. Ne želi da viđam svoje prijatelje, pa dobro viđaću ih sama. Nekada plane za sitnicu, odrastao je bez roditelja, moram da razumijem. Osjećam se malo ugušeno, ma dobro, samo sam imala do sada previše slobode prije toga. Ne sviđa mu se ideja da zadržim svoje prezime, on je staromodan. Ali on me voli… I sve pod izgovorom on me voli… Ja ga volim… Ma nije problem da mi uzima pare iz novčanika, to je naše… Jeste malo nervozan ali ne bi on mene udario…
I onda se desi prvi šamar… Baš te pukne, ostaneš bez vazduha. Kako je to moguće ? A trebala sam biti svjesna još od one ljubomore. Ali to otrežnjenje ja trajalo kratko… Mlad je, smiriće se.
Ali nasilnik taj prvi put probije granicu. Kako ne osjeti posljedice to daje snage za još.
A ja imam dug jezik pa to koristim da ga opravdam u sopstvenim očima. A bilo je toliko signala koji su upozoravali… Kada baci čašu, gurne stolicu. Sve je to znak. Sva ta nasigurnost je stvar patologije koju nisam razumjela. Ili nisam htjela da vidim…Uostalom, nisam ni trebala da razumijem već da stavim tačku. Novac… Jeste naš ali kada samo ja radim a neko spava do podne i onda sasvim slobodno ulazi u moj novčanik, to je finansijsko nasilje. Kada neko povisi ton za svaku sitnicu… Sve je znak…
Prošao je taj šamar… Neko je lijepo rekao da je za prvi udarac kriv muškarac a za svaki sljedeći žena. I bio je u pravu… Nikada ne postoji ‚‚samo‚‚ i nikada nije slučajno i uvijek će se ponoviti. Jer to se ne dešava slučajno, ruku da digne može samo nasilnik. A onda će žrtva biti kriva za sve, što je Barsa izgubila, što pada kiša, što nema auto… Onda dođe sljedeći šamar, odgurivanje, skupljena šaka. A vi nekako uvijek nalazite izgovor iako je to bolest. Pravdate nekom ljubavlju koja ne postoji.
Zar ljubav treba da ostavlja modrice? Zar treba da lomi srce?
Ljudi oko tebe naslute ali ne mogu da pomognu ako ti ne želiš da reaguješ. Oni pokušaju, ti ne dozvoliš… Ali uvijek treba pokušati. Juče sam pročitala da se čak 29 % žena po napuštanju Sigurne kuće vrati nasilniku. Što je najgore ja nisam bila zavisna od bilo čega, ja sam bila ta koja je bila stub svega. I tek kada sam vidjela da agresija može da se izlije na meni drage ljude, kada sam shvatila koliko padam u očima meni bliskih ljudi kod kojih trčim kada se desi a onda se vraćam… Kada sam shvatila da uništavam svoju primarnu porodicu, e tek tada sam rekla KRAJ. Bilo je jako kasno, ne prekasno. Moralo je mnogo prije… Ali nije se završilo kobno…
Nekako se čini da su nasilje u porodici kao problem shvatile jedino feminističke grupe i nevladine organizacije. Zakoni su mrtvo slovo na papiru, zakon promijenjen prosle godine a ove godine više ubistava nego prošle.
Problem je upravo u onom “Ali” sa početka priče.
Previše smo tolerantni na podizanje ruke… Nervoza na poslu, koja čašica više… I tako malo nervoze i po koje piće i ostadoše roditelji bez ćerki, djeca bez majki a žrtve bez prava na život.
Prošlo je vrijeme od tada. U zdravoj vezi shvatite koliko su neke stvari prije bile bolesne. Da stabilnom muškarcu nije bitno koje prezime nosite jer nema potrebu da vas posjeduje. Da mu vaši prijatelji suprotnog pola ne smetaju jer je siguran u sebe. Da nema potrebu da petlja po vašem telefonu jer je to vaše a nemate potrebe za nekim šiframa. Da možete da prokomentarišete da neko lijepo izgleda a da ne dobijete salve uvreda. Taj neko je lijep primijetili vi to ili ne a to nikakve poremećaje ne izaziva u vašem odnosu. Da možete da kažete sve što mislite bez razmišljanja o posljedicama. Da se obično neslaganje završi smijehom i poljupcem, u gorem slučaju durenjem a ne šamarom i suzama. Da se šale ne tumače kao uvrede. Da se neslaganje ne tumači kao nepoštovanje.
Bitno je prepoznati sve to prije nego što do toga dođe. Ako ne daj Bože dođe, odmah presjeći i prijaviti. Kod mene je od prijave do presude prošlo oko tri godine. Nadam se da je sada sve to dosta brže. Majka sam dva ženska djeteta, ni sama ne znam kako bih to podnijela. Sada shvatam kako je bilo mojoj majci.
Ne dozvolimo da ovaj 18. Maj bude jedini datum kada ćemo pričati, kada ćemo nositi crvene cipele. Sasijecimo nasilje pre nego što dođe do njega. I gledajmo oko sebe, pomozimo… Jer sutra možeš biti baš ti.
Autorka teksta: Jelena Ješić- Živković
mojpedijatar.co.rs
