„Idemo za 5 minuta iz parkića! U osam polazimo kući. Tata stiže u pet sa posla i onda idemo na rođendan. U subotu ćemo ići u ZOO vrt.“
Koliko puta je dijete stvarno krenulo za pet minuta kada ste mu to rekli?
Koliko puta je ponovilo pitanje „A kad će tata doći?“, a vi mu odgovorili – „Pa, rekla sam, ti u pet.“ Koliko puta je do subote ponovilo isto pitanje – „Kad ćemo u ZOO vrt?“
Da biste sebe poštedjeli ponavljanja istih stvari, ali i očekivanja da će dijete poslije 5 minuta stvarno krenuti kući i nerviranja što vas „nije poslušalo“ – prestanite da mu govorite u satnici.
Djeca nemaju isti doživljaj vremena kao odrasli – odnosno nemaju iskustvo šta tačno znači 5, 10 minuta, šest popodne, subota…
Za njih su to samo riječi zbog kojih se mama i tata nekada „ljute“, ali njihovo pravo značenje jedan dvogodišnjak, trogodišnjak, pa i petogodišnjak jednostavno ne razumije. A, poseban dio je što će tek mnogo kasnije naučiti da gleda na sat, i tek oko šeste, sedme godine stvarno i razumjeti vremenske odrednice i okvire.
Dakle, prije ovog uzrasta govor u minutima dijete samo zbunjuje, a najviše zbog roditeljskih očekivanja i reakcija.
Sada se pitate – Pa, kako onda da mu kažem da treba da krenemo za 5-10 minuta?
Tako što ćete taj zahtjev, odnosno tih 5 minuta pretvoriti u nešto što je djetetu poznato!
Na primjer, ako ste u parkiću i hoćete da krenete, izaberite neki broj i recite djetetu – Kada se spustiš tri puta sa tobogana krenućemo kući. I onda zajedno brojite sa djetetom, da stvori iskustvo.
Naravno, ne očekujte da će sve odmah funkcionisati poslije prvog puta i da će dijete odmah krenuti iz parkića, jer je ovo proces učenja. Ali, svakako ćete na ovaj način olakšati djetetu da razumije kada mu sljedeći put kažete da idete kući poslije 3 spuštanja na toboganu (10 ljuljanja na ljuljašci, 2 kruga trčanja oko parka – budite kreativni).
Kada želite da dijete obavlja neke rutinske stvari u određeno vrijeme, predstavite mu ih na sličan način – povežite vremenski zahtjev sa iskustvom koje ima od ranije.
Na primjer, umjesto – U sedam ideš na kupanje, nemoj da te sto puta zovem! – pustite neku pjesmicu koja je djetetu poznata (a možete i da je otpevate) i recite – Kada se ova pjesmica završi to je znak da je vrijeme za kupanje.
Ako tata dolazi sa posla u pet, djetetu će ta informacija biti jasnija ako kažete ovako – Kada ručamo (ili užinamo ili se probudiš) i pročitamo jednu slikovnicu tata će doći sa posla.
Dakle, povežite vrijeme dolaska sa nečim što je djetetu poznato, što je rutinsko i ponavlja se svakog dana u isto vrijeme.
Ovde za dijete od, na primjer, četiri godine, možete povezati uz iskustvo i brojeve na satu ili položaj kazaljki i tako ga postepeno i na njemu razumljiv način uvoditi u svijet minuta i sati – Eto, ručali smo, pročitali pričicu i sada je na satu broj 5 (pokažite mu). To znači da tada tata dolazi. Ili – Kada kazaljke stoje ovako to je vrijeme kada tata dolazi sa posla (idemo na kupanje, večeramo…).
Što se tiče dana kada nešto planirate sa djetetom, u utorak će njemu subota biti daleko kao vama ljetni odmor u decembru! Da ne biste bili u situaciji da bezbroj puta ponavljate kad će subota, djetetu mlađem od tri, četiri godine nema potrebe da najavljujete nešto što mu je vremenski daleko. Jednostavno u petak popodne ili u subotu ujutru ga obavijestite da idete u ZOO vrt. Ako je dijete starije, poslužite se zidnim ili stonim kalendarom i pokažite mu koji je danas dan a gdje je subota. I neka svaki dan na kalendaru uveče precrta. To će mu pomoći da ima jasniju sliku i dati smisao odbrojavanju.
Govor u minutima roditelji koriste jer ne znaju da ih dijete ne razumije i nemaju ideju kako to mogu da kažu drugačije. I zato, kada vas dijete u nekim situacijama ne posluša, nemojte odmah da pomislite da je nevaljalo ili da ga niste dobro vaspitali, jer je razlog nešto sasvim drugo – samo mu niste rekli na način koji ono može da razumije. 🙂
