Ako vaše dijete nije otvoreno sa vama kada je uznemireno, onda vaš odnos nije blizak onoliko koliko bi trebalo da bude.
Kao dječji terapeut, tokom rada sa roditeljima najčešća žalba koju čujem jeste:”On jednostavno neće da razgovara sa mnom.” Osjećanje otuđenosti od vlastitog djeteta je bolno i ima implikacije po dijete.
BROJNA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA JE ZA EMOCIONALNU I PSIHOLOŠKU STABILNOST DjETETA NAJVAŽNIJA BLISKOST U ODNOSU IZMEĐU njega i RODITELJA.
Ako vaše dijete nije otvoreno sa vama kada je uznemireno, onda vaš odnos nije blizak koliko bi trebalo.
Postoje dve navike koje roditelji rutinski uključuju u tu zatvorenu komunikaciju i tako otuđuju dijete: negiraju osećanja, te miješaju simpatiju i empatiju.
Simpatija i empatija
Kada je dijete zaista tužno jer se oseća povređeno, razočarano, zabrinuto ili ljutito, njemu je očajnički potreban roditelj. Pa ipak, roditelji često ne žele da vide svoje dijete da se osjeća loše, pa je njihova prva instinktivna reakcija da kažu svom djetetu da se ne osjeća tako.
Prije nego što razmisle, roditelji kažu rečenice poput “ne budi razočaran” ili “nemoj da se ljutiš”.
Ovo dovodi do toga da se dijete stidi zbog toga kako se osjeća, a to je bolno.
Štaviše, saznanje da ga roditelj ne razumije, čini da se dijete osjeća usamljeno, što je štetno. U osnovi, dijete spoznaje da ako otvoreno pokazuje kako se osjeća, to dovodi toga da se ono oseća još gore.
Izjave koje treba izbjegavati:
Ne brini.
Ne osjećaj se tako.
Ne budi razočaran.
Ne budi takav.
Ne ljuti se.
Previše si osjetljiv.
Bolja ideja je da empatišete. Poštujte njihova osjećanja. Osjećanja nikada nisu pogrešna, već ono što djeca rade sa osjećanjima, a što može da ih odvede u nevolje.
Primjeri koji uključuju empatiju:
To je velika briga. Shvatam.
Uznemiren si. I ja bih bio.
Imaš pravo da se osjećaš razočarano. Tako sam se i ja osjećao kad sam bio tvojih godina.
Ljut si. Razumijem. Imaš pravo na to.
Nije prijatno vidjeti da neko radi nešto što ti želiš da uradiš, ali ti to još ne možeš.
Ljuta si. Sigurna sam da imaš dobar razlog. Pričaj mi o tome.
Nakon što mu date solidnu dozu empatije, dijete osjeća da ga razumijete i da je povezano sa vama, što znači da se odmah osjeća bolje i željeće da mu pomognete u rješavanju problema.
U mnogim slučajevima, empatija je sve što treba da bi se dijete osjećalo bolje. Samo saznanje da ga roditelji razumiju, omogućava djetetu da se osjeća sigurno i da napreduje.
Pored toga, samo zato što se slažete sa svojim djetetom, ne znači automatski da prihvatate loše ponašanje. Na primjer, moj sin je prošle nedjelje ljut ušao na vrata. Zalupio ih je i bacio kaput. Rekla sam: “Ti si ljut. Ne znam zašto, vjerovatno imaš vrlo dobar razlog i želim da čujem o tome, ali ne možeš da bacaš kaput. Idi uzmi ga.” Nakon što je pokupio jaknu, odmah je došao kod mene i rekao da je uznemiren zbog sukoba u koji je ušao sa prijateljem. Empatija je pobijedila!
Evo kako to funkcioniše. Empatija stvara dobar Vagalni ton u dječjem mozgu i odmah ih smiri. Poslije empatije, oni smireno mogu logički da razmišljaju i razgovaraju s vama o problemima. Takođe osjećaju da ih razumijete i da su vam bliski, što im omogućava da napreduju sa osjećajem sigurnosti.
Nijedan roditelj ne želi dijete koje je samosažaljivo, izigrava žrtvu ili je dramatično. Možda je to i strah koji sprječava da roditelj bude empatičan, međutim, poštovanje osjećanja njihovog djeteta je zapravo ono što sprječava da se razvije mentalitet žrtve kod djeteta.
Simpatija, sa druge strane, ometa bilo kakvu šansu emocionalnog prisustva i iskušava roditelje da omogućavaju sve djetetu. Roditelj spasava i izbavlja svoje dijete iz negativnih osjećanja umjesto da mu pomogne da prođe kroz teške trenutke.
Na primjer, dok smo se jedne noći vraćali kući sa hokejaške utakmice, moj osmogodišnji sin Džimi mi je rekao: “Mama, bio sam najgori večeras. Ja sam najgori svake večeri. Jedva sam ušao u tim. ”
Sada, imam dva izbora, simpatičan odgovor ili empatičan odgovor.
1. Simpatičan odgovor: “Sine, pozvaću tvog trenera i razgovarati s njim. Mislim da nije fer da većinu utakmice provedeš na klupi. ”
2. Empatičan odgovor: “To boli, mili. Boli kada se osjećaš kao da si najgori. Shvatam. Često sam se i ja osjećala tako u životu. Grozno je. Ostani na tome. Biće bolje.”
U suštini, simpatičan odgovor dovodi do toga da djetetu sve omogućimo moleći da se pravila promijene ili da se čine ustupci za naše dijete, što ih uči da izigravaju žrtvu. Takođe, nije neophodno emocionalno ulaganje u roditeljsku ulogu, jer roditelj postaje moćni spasilac, što širi ego roditelja. To je jednostavan izlaz.
Empatičan odgovor zahtijeva promjenu roditelja od toga kako se oni osjećaju, do toga kako se dijete osjeća. To je emocionalno osvjetljenje.
Roditelj pamti kako se osjećao ako je bio najgori u nečemu, pa to povezuje sa svojim djetetom. To je nesebično i stavlja dijete na prvo mjesto, emocionalno.
Kada je emocionalno prisutno, dijete osjeća da ga razumijete i da je povezano sa vama, što im omogućava da se osjećaju sigurnim i sposobnijim da napreduju i pokušaju ponovo.
Empatija stvara robusnu radnu etiku i fleksibilnost kod djeteta.
Dijete će uspjeti u nevolji umjesto da potone kada se negativne stvari dese. Empatija stvara hrabra i jaka ljudska bića.
Ostanite bliski sa svojim djetetom. Saosjećajte sa njim i osnažite ga. Nagrada će biti neprocjenjiva!
Izvor: Huffingtonpost.com
Prevod: Dragana Martinović
