Mama me je ostavila kada sam imao dva mjeseca. Sa nekoliko stvari u putnoj torbi, otišla je iz kuće u noć, dok sam spavao. I ja sam često bježao u noć, ali nikoga nisam ostavljao za sobom. Uvijek sam se vraćao, pogledao bih po sobama detaljno, kleknuo, zavirio, i tek kad bih se uvjerio da ni keruša iz dvorišta nije utrčala i sklupčala se pod krevetom, otišao bih.
Volim što mi je tata njen odlazak baš tako opisao „otišla u noć“, jer mi je ostavio mjesta da ja završavam cijelu tu priču kako želim. Pa sam tako u momentima nekog mira i radosti, opraštao sve majci, jer je otišla u magičnu noć da traži najlepše igračke, slikovnice i biciklence za mene, malo je zalutala, u noći se često zaluta, ali će se vratiti kad dan bude duži nego inače. Kada sam bio potišten, onda je majka bježala od mene, nešto joj u vezi sa mnom nije odgovaralo. Bježala je u crnu noć, jer se jedino u noći mogla sakriti od drugih, od sebe neće moći nikada.
Do druge godine vjerovao sam da porodicu čine dva bića, tata i dijete. Baba dolazi, pomaže, igra se sa mnom, skuva ponekad ručak, ali onda odlazi. Isto je i sa drugim ljudima koji su svraćali i onda odlazili svojim kućama.
Tek kad sam na ulici počeo da opažam da djeca češće šetaju sa „nekim ženama“ za ruku, da se sa njima ljube kao ja sa svojim tatom, da njima bježe duž ulice kao ja mom tati, da se njima bacaju u zagrljaj i u njemu vise kao ja tati… neko je izgovorio riječ „mama“.
DO TADA, RIJEČ “MAMA” NISAM ČUO U NAŠOJ KUĆI.
Kada se prvi put izgovorila, odmah je i umotana u čaršaf bajkovitosti… „tvoja mama je otišla u noć…“ .
To je bio težak period za mog tatu, dvogodišnjak pun pitanja stoji razrogačenih očiju pred njim i rafalno ispaljuje: „a gdje?, „a gdje?“ „a gdje?“, „a što je otišla?“ „a što?“ „a što?“ „hoće se mama vratiti?“ „zašto neće?“ „jer mama nas ne voli?“, „ko je moja mama?“
Tek sada, kada imam svoje dijete mogu da zamislim koliko su ova pitanja rezala mog tatu, posebno nemogućnost da mi tako malom objasni stvari na pravi način, pa je morao da se dovija i mamu ubacuje u bajku, nerijetko joj dajući i krila.
A jedini koji je trebalo da ima krila je moj tata.
Pjevao mi je pjesme, uvijek je pjevušio, čitao slikovnice pred spavanje, pravio avione i zmajeve od kartona, kupao me u pjeni, sjekao mi noktiće malom grickalicom, nazivajući svaki prstić drugim imenom…“Ajde, Mirko nemirko da tebi odsiječemo noktić, da ne ogrebeš medu…“. Bio je pažljiv i nježan. Moja odjeća je mirisala i uvijek je bila opeglana.
Pravio je najukusnije kolače od piškota i žutog fila. Organizovao mi je rođendanske proslave u kući, dekorišući prostor da liči na današnje igraonice, da djeci bude lijepo, da zalutaju u šarenilu, da niko od tog šarenila ne primijeti da nemam mamu.
Pričao je sa mnom. To pamtim bolje od svega. Stalno smo pričali, o svemu, kao dva odrasla ravnopravna muškarca koji imaju jedan drugog i jedan drugom su najvažniji oslonac. Ništa mi nije prećutkivao. Pričao mi je o svom poslu, o ljudima sa kojima radi, o tome šta ga čini radosnim, a zbog čega je ponekad tužan. Pričao mi je o emocijama, upoznavao me sa svakom od njih, da se ne bih iznenadio kad neka ovlada mnome. Jako rano sam počeo da razlikujem potištenost od bijesa, bijes od ljutnje, tugu od dosade, ushićenost od mira i spokoja. Naučio me je da prihvatim svaku od njih i da iz nje naučim šta mogu u datom momentu.
Priča o emocijama mu je bila važna zbog toga što je znao da će svako razmišljanje o mami pokrenuti lavinu osjećaja. Ako ne budem umio da se nosim sa tom lavinom, lako će me odnijeti…ko zna gdje. Plašio se da se ne osjećam odbačeno. Da ne pomislim da sam ja kriv za njen odlazak. Da se u meni ne rodi neka odbojnost prema ženama (koji otac se toga ne bi uplašio?), da ne odustanem od porodice zbog straha da će možda moja žena ostaviti mene i dijete, pa da sa djetetom ponovo prolazim isto…
Moj dobri tata… koliko je samo sebe dao da ja ostanem cijel, da mi ne otpadnu oni dijelovi koji su me godinama boljeli i iz kojih je curila krv.
Uradio je dobar „posao“, ako je bezgranična ljubav i odricanje „posao“. Ako je posvećenost i razgovor sa djetetom „posao“. Ako je izrastanje mene u emotivno zdravu osobu sa porodicom „posao“.
TEK SADA, KADA SAM JA POSTAO TATA, MOGU DA RAZUMIJEM ŠTA JE ON BIO ZA MENE.
A bio je mnogo više od tate, on je bio i tata i mama, bio je zapravo „najbolja mama“. Šta znači biti mama saznao sam sad, gledajući sve ono što moja žena pruža našoj ćerkici. Tek sad saznajem šta je to što sam mogao imati da moja majka nije otišla u noć…
Sad tek mogu da shvatim koliko mu je snage trebalo. Mene pola nestaje sa svakom djetetovom gripom i visokom temperaturom. Koliko li je njega samo nestajalo u svim izazovima roditeljstva udruženo sa teretom „mame koja je otišla u noć“?
Viđao sam ga ponekad kako spušta glavu u šake i duboko izdiše. Mislio sam da je to umor, sada znam da je bila tuga. Duboka tuga. Čuo sam da ona pritiska pluća, pa da zato čovjek mora da je izdahne i duboko udahne. Tako je se oslobađa.
I ne samo tuga, njega je pritiskala briga da li je dobar tata, da li to što radi, radi dobro, šta će se dogoditi sa mnom ako on slučajno negdje omane…jer ipak po prirodi stvari ne može da bude mama, nije žena, nije me nosio pod srcem, rodio… Strepio je da nikada neće moći da nadomijesti ono što samo mama može da pruži djetetu.
Kako je vrijeme prolazilo, naše uloge su se smjenjivale… Ja sam rastao i stasavao, on je stario i skupljao se. Odjednom sam ja postao njemu sve ono što je on nekada bio meni, kao da su se sve njegove brige sada meni uselile u glavu. Jesam li dobar sin, mogu li da mu bar malo ispunim samoću, zamijenim ženu, zamijenim suprugu koju nikada nije imao, kuvam li dovoljno ukusno, perem li mu dovoljno često, razgovaram li koliko mu je potrebno, činim li sve da se osjeća dobro u starosti, šta još mogu da uradim da on živi mirno i spokojno…
Ovo nije priča o majci koja je otišla u noć. Nije priča o tome kako bismo on i ja živjeli da je ona ostala.
Ovo je priča o ljubavi, o davanju, o poštovanju, o onome šta roditelj treba da bude svom djetetu i šta dijete treba da bude svom roditelju kada se obrnu uloge, kada prođe vrijeme.
Ovo je priča o ljubavi i poštovanju. O tome da ne postoji umor, ne postoji bol, ne postoji tuga, ne postoji ne mogu, neću, dosta mi je, odlazim… kada pred sobom imaš dijete koje te gleda kao jedinu sigurnu luku i utočište. Kao najboljeg prijatelja i jedini izvor sa kog može uvijek da dobije podršku.
Ovo je priča za sve one hrabre divove od tata koji su ostali na svjetlu kada su majke otišle u noć.
Autorka: Jovana Kešanski
