Usamljenost negativno utiče na zdravlje više nego što to čine povećana težina, visok pritisak i pušenje, tvrde neki istraživači, a nevolja je što se pogrešno prepoznaje kao dosada, praznina ili nervoza i suzbija alkoholom, tabletama, drogama, seksom ili zabavom.
Pojam epidemija se uglavnom odnosi na neke bolesti, često zarazne, tako da može biti čudno što je dovodimo u vezu sa jednim osjećanjem – osjećanjem usamljenosti.
Medicina je u posljednjih petnaestak godina prepoznala usamljenost kao jedan od veoma važnih samostalnih faktora koji narušavaju zdravlje i povećavaju bolesti i smrtnost.
Tako je, na primer, Holt-Lustand pokazao da usamljenost značajnije negativno utiče na zdravlje nego što to čine povećana težina, visok pritisak i pušenje.
Socijalno izolovane i usamljene osobe su izložene dva do tri puta većem riziku od umiranja nego njihovi vršnjaci.
Potreba za povezivanjem
Ne samo da je dokazano da usamljenost negativno utiče na praktično sve bolesti, već povećava zloupotrebu tableta, psihofarmaka, alkohola i pušenje.
Osobe sa mentalnim poremećajima postaju usamljene, a onda usamljenost pogoršava njihov poremećaj, zbog čega postaju još usamljeniji, tako da ulaze u negativnu spiralu.
Zbog svega toga usamljenost nije samo psihološki i socijalni, već i važan medicinski problem.
Iza tvrdnje da su ljudi socijalna bića se krije da su ljudi bića koja imaju potrebu da se emocionalno povezuju sa drugim ljudima. Ljudi se dobro osjećaju kada su emotivno povezani sa drugima koji su im emocionalno važni – kada se nalaze u odnosima u kojima vole i u kojima su voljeni.
To jednostavno znači da su ljudi bića ljubavi, različitih vrsta emocionalne povezanosti.
Biti sam i biti usamljen nije isto.
Mnogi imaju potrebu da se osame zato što se tada veoma dobro osjećaju. Mnogi se osjećaju usamljeno uprkos tome što su u grupi. Osjećanje usamljenosti se pojavljuje onda kada ljudi nisu sa onima koji su im emocionalno važni. Usamljenost je neprijatno osjećanje koje pokreće osobu da pronađe onoga ko joj je emocionalno važan i da se sa njim poveže.
Uprkos tome što neprijatnost usamljenosti pojedinca pokreće ka drugom pojedincu, postoji čitav niz razloga zbog kojih ovo kretanje izostaje. Ne prvom mjestu je to što ljudi ne prepoznaju svoju usamljenost.
Umjesto da je prepoznaju kao takvu i shvate na šta ih ona navodi, oni je pogrešno prepoznaju kao dosadu, prazninu, nervozu itd. Umjesto da se bave razlogom zbog kojeg se osjećaju neprijatno, oni neprijatnost suzbijaju alkoholom, tabletama, drogama, seksom, zabavom, itd.
Usamljenost se često pogrešno tumači kao dokaz nečije bezvrijednosti. Ideja je da kada neko vrijedi da je okružen ljudima koji prepoznaju i potvrđuju njegovu vrijednost, a da tih ljudi nema kada neko ne vrijedi. Zato mnogi i ne žele da osvijeste da su usamljeni jer bi na taj narušili sopstvenu sliku o svojoj vrijednosti.
Oni koji su svjesni svoje usamljenosti, to kriju od drugih, jer ne žele da drugi o njima misle kao osobi koja „nema nikoga”. Muškarci su ti koji najviše kriju svoju usamljenost i pokušavaju da „ostanu jaki” u svojoj samoći.
Istraživanja pokazuju da dvije grupe koje su najviše usamljene sačinjavaju mladi ljudi i stari ljudi.
Mladi ljudi su okrenuti ka grupi vršnjaka u kojoj žele da budu prepoznati kao vrijedni, zanimljivi i da budu prihvaćeni. Oni pokazuju znake usamljenosti čak i onda kada su dobro prihvaćeni u sopstvenoj porodici. Često navode da se dvije trećine svog vremena osjećaju usamljeno.
Trendovi u mladim generacijama ukazuju da će problem usamljenosti biti sve veći. S jedne strane raste individualnost, egocentričnost i narcisoidnost, a sa druge se smanjuje usmjerenost na druge, saosjećajnost sa drugima i empatija.
Akcenat je na tome da se bude voljen, a smanjuje se važnost voljenja drugih.
Gube se socijalne vještine, a realni svijet biva zamijenjen virtuelnim. Prema jednom američkom istraživanju tinejdžeri su tokom dana dva sata u kontaktu sa stvarnim ljudima, a sedam sati su pred ekranima u onlajn kontaktu.
Nedostatak ljubavi ozbiljna prijetnja
Dok su mladi ljudi usmjereni na vršnjake, stari ljudi su usmjereni na bliske osobe. Njih najviše pogađa dezintegracija porodice, veliki generacijski jaz i odvojenost od odrasle djece i rođaka.
Kako živimo u vrijeme promocije individualnosti, urbanizacije planete i seljenja populacije u velike gradove u kojima se povećavaju anonimnost i samoća, kao i u vrijeme digitalizacije svega, usamljenost i nedostatak ljubavi postaje ozbiljna prijetnja čovečanstvu.
Dr Zoran Milivojević
Politika.rs
