Znate li u koga sam se najviše razočarala nakon što sam postala mama prije dvije i po godine? Ne, nisu u pitanju ljudi, ni oni na korak od mene i nje, ni oni na mnogo više koraka, ajde da kažemo kilometara od nas.
Razočarala sam se u sebe. Nije ovo teška riječ, niti je patetika u pitanju, samo jedno fino otrežnjenje koje je svakoj majci potrebno posle nekog vremena ako želi da mirnog srca i cijela nastavi dalje.
Zašto sam se razočarala u sebe? Pa, hej „obavila sam sjajan posao“, rodila sam divno čeljade, eno je mudra ko sova, šarmantna ko princezica, ljubopitljiva i inatna kao svaki „dosadni dvogodišnjak“. Čemu razočaranje, zaboga?
Pa, zbog nekoliko stvari, uglavnom zbog mojih velikih očekivanja od ljudi. Doduše, to nisu velika očekivanja, to su sasvim normalna i zdrava očekivanja, ali kad sa druge strane imate ljude sa nekim čudnim mrvama osjećajnosti i razumijevanja, onda to ispadnu velika očekivanja. A, nisu.
Razočarala sam se u sebe svaki put kada sam takvim ljudima objašnjavala zašto držim dijete predugo u rukama, a imam kolica. Zašto djetetu još uvijek ne dajem slatko i viršle, a već ima godinu dana, zašto toliko dugo dojim, zašto je ne pustim da sjedi na mokroj travi, jer „kako smo mi nekada sjedili na mokrom betonu i travi“, zašto je vodim privatno kod pedijatra, jer time ja „potcjenjujem državnu praksu“ „drugima su dobri, njoj nisu, možeš misliti“, zašto toliko strijepim kad joj vidim sline ili ostajem kod kuće kad ima temperaturu, jer „nećeš svaki put uzimati dan bolovanja zbog temperature djeteta“. I tako.
Razočarala sam se u sebe, jer sam se „pecala“ ko naivni tinejdžer na takve stvari. Povređivalo me, izbacivalo iz takta, tjeralo da se opravdavam, objašnjavam, kao „ali ja volim da je nosim i ljepše mi je kad mi je u rukama…“ ili „ kad smo prošli put bili u Domu zdravlja pedijatrica rekla ‘besprijekorno čista pluća’, ona preko noći dobila visoku temperaturu, sutra njena dr u privatnoj praksi rekla bronhitis“ ili „viršle su pune svakakvih sranja, neka daje ko hoće, ja još ne bih“ i bla bla bla…
Razočarala sam se u sebe jer nisam smjela dopustiti da TROŠIM snagu na ovakve stvari, ovakva pitanja, sugestije, čuđenja, da ih doživljavam ko prst u oko, jer sve dok radim kako mislim da treba da radim i kako osjećam da treba da radim NEMAM KOME ŠTA DA SE OBJAŠNJAVAM!
Razočarala sam se u sebe što sam indirektno nekim roditeljima, bliskim, pokušavala ukazati na neke stvari koje možda odstupaju od kalendara normalnog razvoja, mnogo. Onda se oni prave da nisu čuli, ili se uvrijede, ili promijene ton, kao da sam u najmanju ruku povukla dijete za uvo i u ruci mi ostalo. Razočarala sam se u sebe što sam pomislila da ja treba nekome da skrenem pažnju na nešto. Svako odgaja svoje dijete kako želi, ako taj neko kao roditelj ne vidi da nešto ne štima, šta ja tu imam da se petljam kao posmatrač sa strane!
I najviše sam se razočarala u sebe što nisam na vrijeme shvatila da će poslije dva mjeseca od rođenja djeteta mahom svi oko nas iščeznuti, ispariti, puf, nestati da ih vidiš jednom na par minuta tokom dana ili nedjelje ili mjeseca, zavisi od toga „šta ih je ovaj put spriječilo“.
To nijedna majka ne smije sebi da dopusti, nijedna! Da krvari zbog toga što neko njenom djetetu ne posvećuje pažnju koju ona misli da dijete zaslužuje!
Sretnem maloprije davnu poznanicu, kaže mi rodila i drugo dijete, sada ima dvije godine, ona radi, nema ko da čuva malu, plaća ženu, daje joj pola plate.
Pitam je: „Gdje ti je mama?“
Kaže: „Tata je operisan, pa je uz njega“
„A svekrva?“
Udah, izdah, pa: „Ona ne dolazi, u šest mjeseci je jednom bila, a zove da pita kako je dijete jednom u trideset dana“.
I sada se ta moja poznanica jede na dnevnoj bazi, jer kako reče „ne mogu da shvatim da neko svoje unuče viđa rjeđe od mesara kod kog pazari slaninu i da mu je to skroz ok i prihvatljivo“.
Prošle nedjelje pričam sa mladom mamom, opet tema vrtić, čuvanje, opet nigdje nikoga da pomogne, da pita kako su, da bar ručak napravi, palačinke nekad spremi, veš opegla. Nikoga!
U bolnici, dok drži bebu sa prolivom, djevojka plače, ali ne zbog bolnice, već zbog toga što za dva dana niko nije došao da ih vidi.
Zamislite kakav je to bolan paradoks, plačeš zbog toga što te niko ne posjećuje, mnogo više nego zbog činjenice da si sa djetetom u bolnici!
Još jedna je bila, njoj svekrva ulazi na sprat, tumba po sobama kad ona nije tu, samo kad je muž, znači sin. Kada treba da uzme dijete na 15 minuta ili skuva ručak ona misteriozno nestaje ne iz njihovih soba, već cijele zajedničke kuće. Ili je dobila napad migrene. Ili je povraćala cijelu noć. Ili joj nije do života. Ta djevojka je toliko bila tužna zbog svega toga što je čeka kod kuće, da se u bolnici smijala češće nego što je normalno vidjeti.
Ovo su toliko gadne, bolne, ružne, odvratne priče, da ih ja teško ovdje mogu prepričati.
Odmah pomislim jesu li te žene nekad bile majke, ko je njima pomagao kad im je bilo teško, na koga su se one oslanjale, pa nisu baš sve zaključavale djecu i odlazile na posao, zaboga!
Ko je njima kuvao ručak, ponekad. Ko je njima peglao hrpu pelena, ponekad. Ko je njih pitao kako si, jel ti mogu nekako pomoći, ponekad.
Namjerno stavljam ponekad. Jer je ponekad uglavnom dovoljno. Kao što bi bilo dovoljno i samo pitati kako si, kako je dijete.
Ali, eto, ljudi su različiti i ko to nije shvatio, najebao je, jer će početi da se na razumijevanje takvih ljudi troši do te mjere, da će mu cjelodnevna igra sa djetetom doći kao relaksacija.
Razočarala sam se u sebe što sam mislila da će svi na roditeljstvo, na dijete, na odgoj, na pomoć, na oslanjanje, na podršku, prisutnost… na ljubav gledati mojim očima. Jer kad je ljubav u pitanju, za mene ne postoje opravdanja. Ja inače nisam čovjek koji trpi opravdanja.
Posebno što se ljubav prema djetetu i razumijevanje prema majci može pokazati na stotine različitih načina. Ali, sve češće čujem da nijedan od tih načina ne pali. Kad neko neće, on neće i ti možeš samo glavu da lupaš dok ne probiješ zid i uletiš kod komšije.
Kad dođeš do tog stadijuma, onda ćeš lijepo shvatiti da si dijete rodila da ti i muž uživate u njemu, da ga volite, gnjavite, vaspitavate, u čovjeka stvarate, da mu budete oslonac, da mu budete vodilja, da mu budete svjetlo, da mu budete najbogatiji, nepresušni izvor ljubavi.
Ko vam se u tome pridruži, uživaće sve blagodeti dječje ljubavi i sad i poslije. Ko se od vas makne, ostaje uskraćen za tu ljubav, ko bogalj. I samo je on na gubitku, nikako dijete ili vi.
Eto, u to hoću da vjerujem, jer jedino to ima smisla.
Autorka: Jovana Kešanski
