Juče mi je jedna žena napisala poruku podstaknutu mojim tekstom o dječaku koji se predozirao drogom. Otkrila mi je da je njena sestra bila narkoman i koliko joj je teško da se vrati na pravi put, uprkos porodici, promjeni sredine, djeci, uspješnom poslu i dugogodišnjoj apstinenciji.
Nisam znala šta da joj odgovorim, a da to ne zvuči kao odgovor “reda radi”.
Ne mogu da joj napišem “razumijem”, jer ne razumijem, bar ne onako da bih mogla bilo šta pametno reći. Ne mogu da joj napišem “znam kako Vam je”, jer pojma nemam kako joj je. Ne mogu ni da napišem “teško je sve to”, jer ne znam koliko je sve to teško. To zna ona. I njena sestra. Ona iz svoje, sestra iz svoje kože i perspektive. Ja mogu samo da naslutim.
Da naslutim, jer niko od nas ne može da zna kako je nekom drugom, ako nismo u njegovoj koži.
Svi pokušaji da to pretpostavimo su samo to – pokušaji. A ako se usudimo da na osnovu pretpostavke nešto komentarišemo ili dajemo savjete, ne daj Bože osuđujemo, to je tek promašaj. Pucanj u prazno. Zapravo, to je obrnuti pucanj, pucanj u sebe, jer ti umireš kao čovjek svaki put kada komentarišeš i osuđuješ nekoga u čijoj nisi koži.
Ja to tako gledam…
I UPRAVO ZBOG TOGA MI SMETA, IAKO ONE IMAJU SLOBODU DA TO RADE, KADA ŽENE KOJE NISU MAJKE, KOMENTARIŠU, OSUĐUJU I DAJU SAVjETE ŽENAMA KOJE SU MAJKE.
One “najbolje znaju” kako se vaspitaju djeca, gdje majke griješe i zbog čega, šta bi one da se njihovo dijete baca kraj lizalice u prodavnici, one nikad ne bi udarile dijete, one nikad ne bi povisile ton, one bi mu skinule pelene za tri dana, njima bi karijera i dalje bila najvažnija, one bi drugačije organizovale vrijeme sa djetetom, one bi ga sigurno vodile na more sa dva mjeseca i tamo uživale bez problema, jer bitna je organizacija, njima ne bi trebao baka servis, jer one su sposobne i stigle bi sve, kao što i sad sve stižu, ne bi toliko brinule i nadvijale se nad djetetom, da od njega ne bi napravile asocijalnog monstruma (ima, bre, da se druži sa djecom!).
Sve znaju, iako, gle čuda, nemaju dijete, nisu bile trudne, nisu devet mjeseci oticale, povraćale, brinule, nisu se porađale, nisu dojile, imale mastitis, krvave ragade, bolne nabrekle rane, carske rezove, neprospavane noći, plač djeteta, visoke temperature djeteta, prolive i povraćanja, bolnice, ubadanja braonile iz petog puta, vrisku oko “najjednostavnijeg” čišćenja slina, ispijanja sirupa, sječe noktića, uigravanja, zbunjivanja i sluđivanja vakcinama, pogrešne dijagnoze pedijatara, oprečne savjete… i svakodnevnu brigu o tome kakvo će to dijete postati čovek (sad recite “ko vas tjerao”, iako nije to poenta)
Tek kada sve ovo bar dijelom prođu, onda mogu da komentarišu, osuđuju ili daju savjete majkama. Tek tada je ljudski da bilo šta kažu. Do tada, svaki komentar, savjet, osuda pada u vodu i u ravni je bezobrazluka.
Znam. Promjene vidim na sebi.
DOK NISAM POSTALA MAMA, ZNALI SU MI SVE ŽIVCE POKIDATI RAZGOROPAĐENI KLINCI U RESTORANIMA.
Okretala bih očima, zagledala u pravcu roditelja da im svojim smrknutim pogledom ukažem da njihovo kmezavo dijete dira moju viljušku, zavlači se pod moje noge, vija oko stola. Da je bučno i da mu nije ovdje mjesto. Pomišljala bih kako su roditelji nemoćni, čim ne mogu da obuzdaju dijete. “Moje ima da sjedi mirno na stolici i lista slikovnicu”. Kakva smijurija, kako sam zaluđivala samu sebe! Eno je gdje prilazi sa kravom Ružom ljudima u restoranu i pokazuje im njene nabrekle vime, tražeći da je pomuzu kobajagi. Eno je gde vriska među stolovima, jer misli da ću da je vijam. Evo me gdje pokušavam bar tri minuta da je posjednem za sto, da jede.
I koliko god da je vaspitana, dijete ne može mirno i tiho da sjedi, nigdje. Nije prirodno.
DOK NISAM POSTALA MAMA, SVE ONE MAME KOJE PONOSNO GURAJU KOLICA NA SRED STAZE, DA JA MORAM DA SE MAKNEM U STRANU, IZLUĐIVALE SU ME.
“Jebote, daj malo prostora da i drugi mogu da prođu. Šta si se uzvisila i raširila kao narodni heroj!”. A onda sam dobila kolica koja nisam mogla tako lako da pomijeram u stranu na uskoj stazi kad neko naiđe. Počela sam da je nosam u rukama onako mrvastu jer sam bila toliko ponosna da sam to htjela da podijelim sa svima. Hodala kao oslobodilac, zauzimala širinom i visinom više od jedne staze.
Dok nisam postala mama, vjerovala sam da je nedovoljno autoritativna svaka ona kojoj se dijete baca po prodavnici, vrišteći do te mjere da ona mora da se vrati i bukvalno ga moli da ustane, kupi mu sve što poželi,da bi se stišao. “Ja bih to drugačije”. A onda me vide kako vijam dijete po radnji, moleći je da ne trči jer će pasti na pločice, da ne baca loptu, razbiće staklene flaše, kako je “lažem” da idemo u drugu bogatije snabdjevenu radnju samo da je iz ove izvedem.
Mislila sam da je podizanje djeteta lako ko pero. Da je sve stvar dobre organizacije. I da nikad neću morati da dreknem na nju.
A ONDA SAM POSTALA MAMA I SHVATILA SAM DA KOLIKO GOD DA SI SVE DOBRO ZAMISLIO, SVE DOBRO ORGANIZOVAO DA SPRijEČIŠ NEKE STVARI, ONE SE DEŠAVAJU.
Neplanirano, kao grom iz vedrog neba i da ti samo možeš da se uhvatiš u koštac sa njima. Nema nazad ko kad si sam. Kad je dovoljno da odeš u krevet i odspavaš loš period ili izađeš, napiješ se i vratiš kad sve prođe.
Majčinstvo mijenja ženu, mijenja njene prioritete, vrijeme, odnose, viđenje života, viđenje drugih ljudi. Viđenje sebe. Drekneš, iako si mislila da nećeš nikad. Osjetiš se ko promašen slučaj, iako si bila ubijeđena da ćeš ti to lako, ko iz udžbenika. Rasplačeš se nad sitnicom, nad sobom u svemu tome, iako si mislila da si jaka i da ti se to kad postaneš majka neće dešavati. Digneš ruke od karijere godinu, dve, iako ti karijera nekad bila važnija od svega. Iznenadiš samu sebe.
I baš zato, neko ko nije majka ne bi trebalo da “soli pamet” o odgoju majkama, jer o tome realno pojma nema. Donositi zaključke na osnovu “primjera iz sopstvenog okruženja” ili onoga što vide na ulici, na igralištu, u tuđim domovima… nije dovoljno. Nije validno. Vjerujte mi.
Milion je faktora koji utiču na roditeljstvo, na majku, na odgoj… I nije u redu donositi površne zaključke samo iz onoga što se vidi na prvu, što se pokupi sa površine.
To je lak zaključak, toliko lak da ga prvi lagani vjetrić može oduvati. Istovremeno, on za majke koje nisu sigurne u sebe i svoj odgoj, može biti težak ko kovani lanac oko zgloba robijaša.
Ali, to je već druga priča…
Autorka: Jovana Kešanski
