Hoće li neko konačno reći onim dosadnim ženama da pitanje “Gdje ti je prikolica?” apsolutno nije duhovito, originalno, zanimljivo… ama baš ništa zbog čega bi se toliko često koristilo kada želite da saznate gdje je nečije dijete. Bogu hvala pa na meni nisu ostali viškovi kilograma poslije trudnoće, jer bi, matere mi, pomislila da mi indirektno žele poručiti da sam kao teretni kamion.
Dijete prikolica, mama logično kamion. Ili traktor. Ili kombajn. Kako god, neka mašinerija sa kukom na koju se “kači dijete”.
E, sad ono što meni smeta u vezi sa ovim pitanjem nije samo taj pokušaj duhovitosti nazivanjem djeteta prikolicom koja vazda treba da visi na meni – vučnoj mašini, već sve što slijedi nakon mog odgovora “sa tatom je”.
Kreće izraz čuđenja, i onda konstatacija “Lijepo si ti to!”
Šta sam lijepo?
Pa, organizovala to.
Koje to?
Pa, čuvanje.
Pa?
Pa, mislim ti sama, dijete sa tatom.
Pa?
Ništa samo kažem.
To je otprilike taj oskudni dijalog iz kog se može izvući nekoliko vrlo važnih zaključaka.
PRVO, MAJKA OČIGLEDNO NE SMijE DA IDE NIGDjE SAMA. OSIM NA POSAO.
Ako je radno vrijeme prošlo, onda je sasvim logično da „prikači“ dijete za sebe i vuče ga kao prikolicu gdje god je naumila da ide. Prihvatljivo je vidjeti je samu samo ako je „trknula“ do radnje, da izbaci smeće, dedi po lijekove ili u bilo kojoj drugoj situaciji koja traje nekoliko minuta. Sve što nije to, a uključuje opranu, isfeniranu kosu, šminku na licu, lijepu garderobu, sjedenje u restoranu, ležanje na plaži, sve što traje mnogo duže od nekoliko minuta, posmatra se sa osudom ili bar negodovanjem i nerazumijevanjem.
Znate li koliko sam se samo puta pravdala (ko mi kriv) kad dođem na plažu prije podne sa lap topom u hlad, da kucam kolumnu.
Gdje ti prikolica?
Sa babom.
Što nju nisi povela?
Radim.
Lijepo si ti to.
A taj neko ne zna da sam došla na plažu, jer mi bliže nego da busom putujem do prve biblioteke i njene čitaonice, da se dakle brže mogu i vratiti djetetu, da u prirodi imam najbolju inspiraciju i mir, da je dijete još malo da bih mogla da ga pustim pored rijeke dok ja kucam i da nema ničeg lošeg u tome da se rashladim pet minuta kada sam već tu, a završila sam posao. Redovno mi uspiju nabiti osjećaj krivice, posebno ako me to pita mama koja je na plažu došla sa djecom. Ja bez, ona sa…
Drugi zaključak do kog dolazimo, koji mi je daleko neshvatljiviji jeste konstatacija “lijepo si ti to” nakon što kažem da je dijete sa tatom.
ISPADA KAO DA SAM SE SNAŠLA ZA ČUVANJE, KAO DA TATA NIJE PODJEDNAKO RODITELJ DjETETU.
Kao da sam ja sad nekako nasankala muža da je pričuva, namolila ga, šta već, ja se sredila i odbjegla.
Tata nije tamo neki komšija i to mnogo glava treba da shvati. Tata je tata i dijete treba da i sa tatom provodi vrijeme, da od tate uči nešto što mama ne može možda da ga nauči, da se sa njim smije, juri, blesavi, šeta, slaže kule ili samo leži i lista slikovnicu. Da i od njega uzima ono najbolje.
Nije mi jasno zašto se tata ovde često posmatra kao “pomoćni roditelj”, kao neko ko uskače kad mama ne može, kao neka nužda. Kao, vidiš dijete sa tatom i odmah pomisliš “mama radi ili je bolesna”.
Zašto dijete sa tatom ne bi provodilo neko vrijeme i kad mama ne radi?
Zašto mama ne bi mogla da malo pliva, dok dijete sa tatom pravi kulu od pijeska na plaži?
Zašto tata ne bi namazao dijete kremom sa zaštitnim faktorom ili skinuo haljinicu ili promijenio skvašenu pelenu ili ga odveo da kaki u travu?
Zašto se takav tata automatski posmatrao sa konstatacijom “e, moj ti” kao da maže, presvlači ili oblači u suvo tuđe, a ne svoje dijete? Kao da je primoran.
Zašto se takva mama odmah posmatra sa konstatacijom “lijepo si ti to“.
Zaista ne shvatam sve ovo.
Dijete je pola mama, pola tata. I na njegovo formiranje podjednako utiču, bar bi trebalo, i mama i tata.
I KOLIKO GOD SE MAME TRUDILE DA SVE UZMU NA SEBE, DA SVE ISKONTROLIŠU, JER ONE TO MOGU BRŽE, BOLJE, TREZVENIJE… ULOGA TATE JE OGROMNA. I TREBA DA BUDE OGROMNA. KO OSAM PLANINA.
A one tate koje se izmiču iz odgoja, treba da bude stid. Jer dijete nije samo mamina “prikolica”, već i tatina.
Dakle, kada vam neka mama sljedeći put kaže dijete je sa tatom, nemojte se iščuđavati i tražiti razloge zašto je sa tatom, već joj zato samo recite “to je divno”.
Autorka: Jovana Kešanski
