Sjećam se kako smo sestra i ja svaki dan išle pješke u osnovnu školu. Ako je bilo vruće, nosile smo šorceve. Ako je padala kiša, ponijele bismo kišobrane. Zimi, probijale smo se kroz snijeg u čizmama i skijaškim pantalonama. Pješačile bismo više od kilometar i po dnevno, bez nadzora, po svim vremenskim uslovima, pet puta nedjeljno. I zamislite, niko oko toga nije mnogo brinuo. SVI su pješačili!
Kad bismo stigle kući, smazale bismo „zdravu“ užinu u vidu keksa i cedevite, i istrčale napolje da se ljuljamo ili prošetamo do parka, ili vozimo bicikle, ili tumaramo po šumama preko puta, ili trčimo po komšiluku sa svom ostalom djecom koja su radila isto što i mi – I SVE TO BEZ MOBILNIH TELEFONA.
Naravno, kada bi se danas čovjek usudio da pusti djecu da bez nadzora jurcaju naokolo, neko bi odmah pozvao Službu za zaštitu djece, jer se to iz nekih razloga smatra nesmotrenim.
Roditelji se danas osjećaju obaveznim da štite svoju djecu 24 časa, 7 dana u nedjelji, organizujući im svaki trenutak po svaku cijenu – do mjere da se plaše da njihovo dijete čak i diše ako ga oni ne posmatraju dok to radi.
Stavljamo ih pod stakleno zvono i činimo sve što možemo da otklonimo opasnosti umjesto da djecu opremimo vještinom kritičkog mišljenja kako bi sama mogla da se nose sa opasnostima i ublaže ih.
Kako se desilo da je učenje djece samostalnosti i nezavisnosti postalo loša stvar? I otkada je postalo dobro pratiti dijete naokolo i štititi ga od svake moguće (stvarne ili zamišljene) opasnosti?
Naša djeca zbog svega toga neće izrasti u sposobne odrasle ljude koji umiju da se nose sa razočaranjem, bolom i neuspjehom. Stavljamo ih pod stakleno zvono i činimo sve što možemo da otklonimo opasnosti umjesto da djecu opremimo vještinom kritičkog mišljenja kako bi sama mogla da se nose sa opasnostima i ublaže ih.
Ponosno priznajem da sam, prema današnjim standardima, “loš roditelj”. Ali, ne osjećam se krivom zbog toga. Evo i zašto:
Nisam uvijek 100% sigurna gdje su mi djeca
Kad moja djeca kažu da idu napolje da se igraju, ne pravim pitanje. Idite! Igrajte se! Napolje! Zabavljajte se! Vratite se na večeru. Moja djeca umiju da se drže zajedno. Znaju da ne treba da uzmu bombonu od stranca u kombiju. Zbog toga što su mnogo napolju, nijedan doktor mojoj djeci ne mora da prepisuje “boravak napolju” kao terapiju protiv gojaznosti. Već su dovoljno na vazduhu, vježbajući.
Puštam ih da sebe snimaju dok prave gluposti
Svejedno će to raditi – pa zašto mi onda ne bi pružili i foto-dokaze kako bi ih kasnije kaznila. Možda će i osvojiti nagradu emisije “Najsmješniji američki kućni video” za snimak neke od manje uspjelih vratolomija.
Šalu na stranu, volim što koriste svoju maštu i kreativnost da bi pravili video snimke svojih vragolija koje izvode napolju. Možda će postati novi Spilberg ili Skorceze. A možda će samo biti još neki od likova iz emisije “Džekes”. Ne znam, ali dajem im mogućnost da se glupiraju i saznaju sami.
Puštam ih da sami idu u grad
Moja djeca znaju da se snađu u stignu od tačke A do tačke B. A to je važno jer se ja izgubim i na sopstvenom kućnom prilazu, i za slučaj da djeca završe sa mojim smislom za orijentaciju, tj. njegovim nedostatkom, treba da nauče kako da, ako se izgube, zadrže smirenost i pronađu put nazad.
Jednom je moja ćerka Bruklin pala sa bicikla i odrala koljeno dok su njih troje najmlađih bili u gradu. Čovjek na biciklu je zastao, pomogao joj da ustane i pitao je da li je dobro. Tog dana je naučila da nisu svi stranci kriminalci koji žele da je povrijede; naučili su da ne treba svakog da se boje. Došli su kući, uzeli zavoj i istrčali nazad na igranje. Zemlja nije prestala da se okreće zato što se ona udarila.
Puštam ih da idu u kupovinu
Moja djeca će trknuti do prodavnice da kupe hljeb ili čokoladu kada mi se prijede. Znaju kako da plate i provjere da li su dobili tačan kusur.
Ponekad, troje najmlađih dobiju malo novca da potroše u gradu. Sami izračunaju koliko će koštati da sve troje pojedu čašicu smrznutog jogurta ili tri korneta, ili bombone iz raznih prodavnica, pa onda odluče šta će kupiti.
Uče se donošenju odluka, fer raspodjeli novca i pravljenju kompromisa.
Naš grad ima mali zavičajni muzej u kom se može kupiti mapa blaga sa istorijskim lokalitetima. Kada je pređete, zaradite vezeni amblem. Moja djeca su kupila mapu i obišla grad u potrazi za tragovima, usput učeći istoriju našeg grada. Da su sjedili u kući u dnevnoj sobi igrajući igrice po cijeli dan, ne bi naučili ništa o indijanskom plemenu koje je tu živjelo, prvim naseljima i razvoju lokalne poljoprivrede.
Dozvoljavam im da sami sebi prave obroke
Kad moja djeca ogladne, uđu u kuhinju u sami naprave užinu. Umiju da skuvaju jaja, makarone sa sirom i mnogo drugih jela. Kada radim, prostirem veš ili nešto treće, dovoljno su odgovorni da se nahrane sami. A to se i isplatilo, budući da moj devetnaestogodišnjak sada ide u kulinarsku školu i pravi razne đakonije za porodicu.
U svemu što radimo postoji rizik, bez obzira koliko se neki ljudi trudili da ga eliminišu. Zašto učimo djecu da hodaju, kad znamo da će padati, odrati koljena ili udariti glavu dok to pokušavaju? Zato što je učenje hodanja vrijedno rizika. Zašto puštam svoju djecu da slobodno tumaraju okolo i igraju se napolju bez nadzora? Zbog toga što je taj rizik neophodan da bi stekla vještine donošenja odluka, nezavisnost, da bi bila zdrava, srećna i ponosna na svoje sposobnosti.
Iskreno, danas je u ovoj zemlji najveći “rizik” prilikom puštanja djece da se igraju sama – da će neka dosadna osoba odlučiti da ona (i vlast) bolje znaju kako treba podizati vašu djecu nego vi. Ipak, učiti da se snalaziš u svijetu bez straha od svakog izazova nema cijenu, i vrijedno je malog rizika koji nosi.
Piše: Daun Mihen
Daun Mihen je majka šestoro djece, autorka knjiga “Zato što sam tako rekla” i “Izgubićete dobijene kilograme i druge laži u vezi sa trudnoćom i porođajem”.
Izvor: Babble /Detinjarije /Moj pedijatar
