Bebin unutrašnji svijet je veoma kompleksan. Iako je odraslom čovjeku obično lakše da ga pojednostavi, danas znamo da sva teška stanja i osjećanja odraslog čovjeka su zapravo ona koja dijete doživljava već od prvog dana dolaska na svijet. Danas je sve više u fokusu psihološka opservacija beba koja počinje još u intra-uterinom periodu putem ultrazvuka.
Kada počinje psihički život čovjeka, često je pitanje. Psihoanalitičari ističu da su uslovi u kojima se beba stvara, a zatim rađa, već prvi bitni elementi njenog mentalnog života.
Kada roditelji dovedu dijete na terapiju, postavljaju se važna pitanja, kao što su – da li je dijete bilo željeno, kakva je majčina istorija, kakva je očeva porodična istorija, kakvi su njihovi međusobni odnosi, koji su još bitni elementi u roditeljskom odnosu, kakve su bile njihove fantazije o budućem djetetu, u odnosu na prošla iskustva, kao i njihove duboke, izrečene i neizrečene želje i strahove.
Sredina koju predstavlja sama majčina utroba, ima veliki uticaj na fizički i mentalni razvoj djeteta.
Počev od hranljivih materija potrebnih za razvoj, do hormona koje majka luči tokom trudnoće koji direktno utiču na osećanja djeteta, a koja mogu imati smirujući ili razdražujući uticaj.
Majčin način života, ishrane, psihička i fizička stanja, stres, podrška okoline, a naročito oca, odrediće hemiju samog bebinog organizma i stvoriće određene asocijacije u ranom formiranju mozga.
Iskustvo roditeljstva je tijesno povezano sa iskustvima sopstvenog ranog razvoja i odnosa sa sopstvenim roditeljima.
Sama trudnoća pokreće određena infantilna stanja, napetost, strah od zavisnosti, nesigurnost i konflikte sa unutrašnjim roditeljima. Prije nego što je još rođena, nekad i prije nego što je stvorena, na bebu su usmjerene projekcije roditelja.
Primijećeno je da dok posmatraju svoje dijete, već i putem ultrazvuka roditelji izjavljuju “o, vidi kakav mrgud” ili “kakva divna beba”, “kako šutira, biće fudbaler” itd.
Majke će različito tumačiti bebino kretanje u stomaku, neke će bebu doživljavati agresivno “beba šutira i ne vodi računa o majci”, neke će doživeti kao da beba želi da komunicira ili da joj se sviđa ono što doživljava.
Na samom rođenju uobičajene su “etikete” kao što su “Vidi, isti deda”, “Gleda isto kao stric Đuro, biće veliki šmeker“, “Vidi kako je kenjkava, kao tetka Lela” itd.
Dijete postaje onakvim kakvim ga roditelji vide i karakterišu, svojevrstan kolaž roditeljskih potreba i strahova.
Dijete za koje roditelji misle da je “kilavo” zaista će biti “kilavo”, samo iz razloga što roditelji tako misle o njemu, te ga nesvjesno i svjesno uskraćuju za razvojna iskustva koja su mu potrebna da bi se izgradilo kao snažno ili vješto.
Rečenica “Pusti ja ću, ne možeš ti to” je najdirektniji protivnik djetetovog zdravog razvoja.
Djeca po prirodi zavise od odraslih i roditelji imaju moć nad djecom, a ne obrnuto. Priroda je to udesila sa razlogom, jer dječji nezreo mentalni aparat ne može da donosi važne odluke koje su dio svakodnevnog života. Svaki put kada dijete ima moć u porodici, moramo se pitati ko mu daje tu moć.
Kada roditelj ne može da izađe na kraj sa djetetom, treba da razmisli o cjelokupnoj porodičnoj situaciju u kojoj se on i dijete nalaze. Možda je najbitnija poruka roditeljima da vode računa o sopstvenom mentalnom zdravlju.
Roditelji zaokupljeni brigama, iscrpljujućim emotivnim stanjima, lošim međusobnim odnosima nisu na raspolaganju djetetu koje je potpuno zavisno od njih.
Zadatak broj jedan roditelja je da prepozna sopstvene brige i izvore nezadovoljstva i potraži podršku za sebe i na taj način poveća kapacitet za svoje dovoljno dobro roditeljstvo.
Piše: Maša Karleuša Valkanou
