Bilo je kišovito subotnje jutro…
Uzela sam miniku od komšinice babe Dare i dok se jedina seoska parfimerija još nije zatvorila, jurnula sam da kupim maskaru za oči. Obukla sam bratovu plavu kombat jaknu, dva broja veću. Kombatke su tada bile jako popularne i niko nije mario jel paše svuda kako treba.
Negdje u povratku, blizu Centra i na sred ulice, korman baba Darine minike se „otrgao“ kontroli (na šta sam blagovremeno upozorena) i pala sam na beton, muljav i blatnjav, u bratovoj kombatici, temeljno opranoj dva dana prije toga.
U stan sam ušla poderana po licu, sa ljuljajućim noktom na malom prstu i najgore od svega u isprljanoj jakni. Na svu muku, dobila sam i packu po glavi od starijeg brata ubijeđena da će mi od tih packi u nekom dobu života sigurno pomrijeti veći dio sivih ćelija.
Mama me je odvela kod doktora. Pregledao me je. Sredio taj unakaženi prst i skoro otpali nokat, zalio povidonom, umotao zavojem kao da sam izgubila dio ruke, dao tetanus i zalijepio flaster iznad oka gdje je bila ogrebotina.
To veče izašla sam u diskoteku umotane šake i sa ogromnim flasterom na licu oko kojeg je na fluoroscentnom svjetlu blještao žućkasti povidon.
…
Bila je 1996. godina.
Imala sam šestnaest godina i te subote odlučila sam da prvi put stavim maskaru na oči. Samo maskaru na oči. Nisam imala neseser sa šminkom pun pudera tečnih, kamenih, korektora, ajlajnera, sjenki… Možda samo jedan, mamin crveni karmin iz vremena dok se još šminkala.
Obrve mi nisu bile počupane. Ten mi je bio blijed, skoro pa proziran. Kosa nefarbana.
Kada sam čula da će zgodni Vladimir iz Gimnazije doći da bi me navodno upoznao, odlučila sam da „poradim“ na svom izgledu i da na trepavice stavim tek malo maskare. Ta odluka me je odvela do vrata babe Dare i molbe da mi posudi svoju miniku.
Nakon pada na blatnjavi beton, nedaleko od parfimerije, molila sam Boga da je jakna uzeta bez pitanja cijela. Za svoje povrede nisam marila. Brat je išao u Srednju medicinsku školu u gradu i ta kombatica bila mu je svetinja, posebno što je imao lošu kopiju zavladalih ribok patika.
Rukom umotanom u zavoj, nanijela sam, nekoliko sati kasnije, kupljenu maskaru i ko sa ratišta pojavila se u maminoj bluzi i naslijeđenim farkama na podijumu seoske diskoteke. Farmerice su u predjelu kukova bile malo šire i imale su neke izvezene cvjetiće oko ruba džepova. Mamina bluza bila je tamno zelene boje od „čiste kineske svile“, kako je voljela da naglasi.
Famozni Vladimir se nije pojavio te večeri. Ali, to me uopšte nije omelo da nastavim da igram nasmijana uz tada vladujući hit „Tek je 12 sati“.
…
Zašto sam se danas, godinama kasnije, sjetila ovoga?
Zato što sam u pekari vidjela ostarjelog Vladimira i zato što još uvijek mogu da osjetim sreću koja me je obuzimala tog dana, uprkos činjenici da sam se polomila sa bicikla, da su me zavili i gdje treba i gdje ne treba, da sam bila u maminoj ćarlijavoj kineskoj bluzi i naslijeđenim farkama, sa maskarom na mršavim trepavicama i hanzaplastom iznad oka.
VOLjELA BIH DA DANAŠNJE DjEVOJČICE MOGU DA OSjETE BAR KOMADIĆ TE MOJE SREĆE, IAKO JA TADA NISAM IMALA POLA ONOGA ZA ŠTA ONE MISLE DA GARANTUJE ZADOVOLJSTVO.
Nisam imala toliko garderobe da mogu satima da biram i nad njom uzdišem „šta da obučem večeras?“. Bila sam srećna, svi smo tada bili srećni, ako je mama imala plakar sa lijepim raznobojnim bluzama. Nismo se ustručavale da nosimo ni bratove majice nekoliko brojeva veće, jaknu, tatine džempere. Sve je ulazilo u igru.
Šminkale smo se škrto i nosale svoj bogomdan ten, bez višeminutnog leganja u solarijum.
Ništa po sebi nismo nadograđivale, niti od sebe nešto oduzimale.
Ali se sjećam groznice koja bi nas sve tresla pred subotnji izlazak ograničen do ponoći. Bilo je jedino važno da igraš na podijumu, da ne prestaješ, da se smiješ, da se znojiš, da gledaš simpatiju, da on gleda tebe, i da stigneš kući onda kad ti je rečeno.
…
MAME SE DANAS SVE ČEŠĆE TAKMIČE. NAŽALOST U POGREŠNIM SFERAMA.
Čija ćerkica je ljepše obučena, sa više stila i hulahopkama sa ušivenim perlicama i mašnicama i gdje treba i ne treba. Šminkaju im usta tim nekim „dječjim“ karminama pa ih fotkaju i ponosno te fotke stavljaju na instagram. I tako ih „uče“ da je sve to sa krpicama i šminkom i porcelanskim licem i lajkovima važno.
Ne možeš više nigdje vidjeti fotografiju musavog djeteta u starim poderanim trenerkama sa čupavom kosom i slinama iz nosa kako gnjavi mačku ili kera sa ulice.
„Ostavi tog psa, uprljaćeš jaknu!“
„Bježi iz te trave, zazelenićeš farmerice!“ (čuj, u farmericama u prirodu)
„Ne naslanjaj se na zid, ostaće ti kreč na jakni!“
Sve nalickano i utegnuto, pripremljeno da se drugima dopadne.
…
Vremena su postala teška za praćenje i odrastanje.
Standardi ljepote postali su poremećeni i rigorozni. Budi mršav, budi dugonog, budi preplanuo, budi bez bubuljica, budi uvučenog stomaka i isturene zadnjice, budi našminkan, ispeglane kose i obavezno onog „otvorena usta“ osmijeha, koji više svjedoči o unutarnjem vrisku nego o sreći.
BUDI KO SVE OSTALE DjEVOJČICE, DjEVOJKE. UTOPI SE.
Mame gledaju ljepotice sa instagrama, ćerke gledaju mame koje gledaju ljepotice sa instagrama i sve dobija razmjere epidemije koja je, evo, rezultirala ogromnim stepenom depresivne, nezadovoljne, isfrustrirane djece koja ludo vjeruju da im izgled poput „instagram ljepotica“ može donijeti sreću.
Da je garant zadovoljstva u trendi jakni koju ima svaka druga curica u školi.
Da je garant zadovoljstva u dugim nadograđenim noktima i biserima zalijepljenim za dva komada.
U tamnom tenu.
U toni pudera na licu.
U jakim karminima namazanim preko rubova da usta budu veća.
U lajkovima…
…
Kada me je komšinica prije skoro dvije godine zaustavila da bi vidjela šta smo ćerkici od pet mjeseci obukli na Savjetovalište, mislila sam da ću pasti u nesvjest.
Obrazložila je to ovako „Pa mora da bude lijepa, ide ipak kod doktora, tamo će biti još djece“.
Tražila je ljepotu u njenoj garderobici, a ne u očima krupnim i tamnim ko u laneta.
Tada sam shvatila da ću kao mama ženskog djeteta imati golem posao da svoju ćerku naučim da voli sebe bez obzira na ono što je obukla i na ono što „diktiraju“ trendovi, da joj bude lijepo i prijatno sa sobom, da je naučim da bude nasmijana ako se slučano i skandrlja sa nekog mini bicikla i sa flasterom iznad oka izađe u diskoteku. Ogrebotine po tijelu ne mijenjaju ljepotu čovjeka, pa ne bi trebalo da mijenjaju ni njegovo raspoloženje.
I posebno ću se truditi da je naučim kako da nastavi da pleše ako se neki tamo Vladimir ne pojavi, a ona se baš za njega sredila.
Autorka: Jovana Kešanski
Kešanski – Kad majka kaže: ‘Polomiću te kad dođemo kući, pa ćeš naučiti za sljedeći put’
