Moja stopala bila su kroz djetinjstvo isječena asfaltom po kom smo svi odreda trčali bosi. „Ravnajte tabane!“, vikali bi roditelji, bez straha da ćemo se možda ubosti na nešto što bi nas osakatilo ili dovijeka zarazilo.
Kopala sam kraste sa ispovređivanih koljena i onda te rane muljala u onaj gore pomenuti pijesak od kog će ljudi na mobi da izliju temelj ili podignu zid.
Trčala sam po livadi nedaleko od kuće ko ždrijebe pušteno na slobodu poslije dugih godinu dana provedenih u štali. Svi smo trčali ko ždrijebad željna da osjete svoje noge i provjere širinu i dubinu pluća. Trčali smo dok ne bismo bukvalno popadali mokri u visoku zelenu travu.
„Ja ću nervni slom da dobijem od ovih vaših mokrih stvari!, gunđala bi mama u bradu. „Ovaj dođe sa treninga mokar, malo mu, pa još ode na livadu da se znoji. Ona skače, ne zna kad je dosta, pa samo zbog vas mašina da radi cijeli dan!“
Naša srca bubnjila su i rasla od krvi koju smo im davali jureći za loptom, verući se po granama jabuka i ringlova, komšijskim ogradama, prikolicama usporenih pretovarenih traktora.
Skakali smo u prohladni Dunav, modrih usta su nas, ko kučiće, vadili na peškire da bi nam dali parče hljeba i paštete namazane preko maminog golog koljena i malo uzmućkalog pregrijanog jogurta.
Jeli bismo drhteći, pazeći da nam zalogaj ne ispadne iz smežuranih prstiju.
Pravili smo šatore. Pravili smo kuće od gustih borovih grana, puštali da nam se iglice upetljavaju u kosu i smola lijepi po prstima i licu.
Ručali bismo u hodu. Batak u jednu, okrajak u drugu ruku. Grizli bi ih pod stablom, na krošnji, u pijesku, na ulici, preskačući lastiš. Nismo bili spremni izgubiti nijedan minut igre napolju.
Sve što smo radili bilo je van kuće, daleko od stolova, od soba, u uspravnom, nikako u sjedećem tromom položaju.
Mi smo živjeli vazduh, zemlju i vodu.
…
Tehnologija je današnjoj djeci (i roditeljima) na dlanu ponudila tablete, računare, smart fonove, igrice, ju tjub kanale i na njima zabrinjavajuće, sulude igre izazova, gurnula im je pod zadnjice udobne stolice ko za put u svemir i radne stolove za „rast i razvoj“ u zatvorenom prostoru.
Igračke sve rade same. Dijete im ni nije potrebno. Ono može, eventualno, da pritisne jedno dugme ili stane pred njih i da im se divi.
Za loptom se trči u virtuelnom svetu. Šatori se prave klikom u igricama. Lopovi hvataju po nivoima. Znoji se jedino guza od dugog sjedenja.
Djecu bole noge od višesatnog nepomijeranja, nikako od pretjeranog trčanja i veranja.
Leđa su im kriva od nepravilnog jednoličnog držanja.
Prsti su im se ukrutili od tipkanja, vijenac od sitnih livadskih cvjetova ne bi mogli da naprave.
Sva ljepota prirode preselila se u ekrane da se samo vidi, nikako da se udahne i jagodicama pipne.
Djetinjstvo se polako zatvara u četiri zida.
…
Nema velikih mudrovanja, jer stvari su jasne.
Priroda nije nigde otišla. Drveće nije nestalo, rijeke nisu presušile, pijesak još uvijek stvara zanimljive gomile pred kućama u gradnji, livade i parkovi i dalje zelene i pupe, Sunce i dalje izlazi, kiša i dalje pravi lijepe barice, cvijeće raste… Priroda nije nigdje otišla. Mi smo od nje otišli.
Ok, stigla je tehnologija. I možda se čini jačom i nemilosrdnijom od svega što smo mislili da će nam stvarati probleme u roditeljstvu. Ali, nije tako. Zapravo, ne mora tako da bude.
Mogućnost izbora još uvijek postoji.
Livada vs soba.
Šator u kući kupljen kod Kineza za koju stotinu dinara vs šator od otpalih grana i ćebeta ispred kuće.
Raspjevani lonac vs lonac za supu i varjača.
Bol u nogama od sjedenja i nepomicanja vs bol od jurnjave i padanja.
Tjeranje lopte po ekranu vs fuca na travi u parku.
Izbor postoji. I ograničenja upotrebe tehnologije postoje.
Stvar je do tebe, do mene. Mi, kao roditelji, odlučujemo sa čim želimo da upoznamo svoje dijete.
Iscrpno radno vreme, stresan posao, nadrndan šef, uznapredovala tehnologija ne bi smjeli da nam budu izgovori, jer možemo doći u situaciju da jednog jutra ugledamo svoje dijete blijedo, sa tamnim podočnjacima, krivom kičmom, krhkim nejakim nogama, nezainteresovano za svijet van sobe, nesposobno da uhvati loptu, preskoči veliku granu, pogleda u pravcu Sunca, osjeti kišu na koži, sa suludim idejama koje je baš onda kada smo mislili da čita knjigu vidjelo na ju tjub kanalu.
Autorka: Jovana Kešanski
