Piše : Miloš Grujić
DŽEPARAC JE JEDNA OD UVIJEK AKTUELNIH TEMA SVIH RODITELJA. NIJE NAJVAŽNIJA JER SE, KAKO I TREBA DA BUDE, VIŠE PAŽNJE POSVEĆUJE ZDRAVLJU I VASPITANJU DJECE
U tekstu Kako i zašto razgovarati s djecom o novcu? sam pisao o nekim trikovima o tome kako pristupiti djeci kada je tema novac. Tad sam naglasio da nas većina tih situacija tek očekuje.
Moram da priznam da nisam još u životnom dobu kada dajem džeparac. Međutim, otkako sam „dobio zadatak“ pročitao sam nekoliko istraživanja, naučnih radova i posjetio mnoštvo sajtova na temu davanja džeparca. Istraživanje je i za mene bilo dragocjeno iskustvo.
U nastavku teksta ću obraditi najbitnije preporuke i zaključke do kojih sam došao.
Kovanica džeparac je svim jezicima slična i asocira na malu količinu novca koja stane u džep ili u torbicu. Međutim, već u objašnjavanju prevoda dolazimo do razlika o učestalosti, načinu i količini punjenja „skladišta“ za novac.
Osim toga, mnoga istraživanja ukazuju na razlilčita mišljenja i zaključke oko momenta kad treba početi djeci davati džeparac i koliko im treba davati. Na primjer, oksfordski rječnik džeparac opisuje kao „malu količinu novca koju dijete dobija od roditelja, obično na redovnoj osnovi“ ili kao „malu količinu novca pogodnu za manje troškove“.
Nedoumice se dodatno pojačavaju uzimajući u obzir i druge prevode i rječnike. Neki autori džeparac opisuju kao „mali sedmični iznos novca koji se daje djeci od strane roditelja“ ili „novac za dnevnu potrošnju ili za sporedne troškove.“
U spomenutom tekstu sam rekao da sve preporuke o ličnim finansijama podrazumijevaju davanje džeparca djeci. Nažalost, mi, u zemljama u tranziciji, znamo gdje i kako živimo. Veliki broj roditelja je, ako prima platu, srećan što mu poslodavac ne duguje nekoliko plata. Ovdje ima prečih stvari od davanja džeparca.
Osim toga, sve lekcije o raspoređivanju džeparca potiču iz razvijenih zemalja. Tako, na primjer, u Holandiji 95% djece dobija neki vid džeparca. U Njemačkoj i u Velikoj Britaniji 94%, u Austriji 91% u Grčkoj 90% itd. Dakle, praksa je da se djeci u svim kulturama daje neka vrsta džeparca.
Neki psihilozi i ekonomisti zagovaraju početak davanja džeparca već u predškolskom uzrastu. Ipak, svi smatraju da djeca mogu samostalno raspolagati novcem tek u višim razredima osnovne škole. Dok djeca ne savladaju prva znanja i iskustva o novcu, ne mogu samostalno raspolagati novcem.
Uprkos tome što postoje brojne teorije, savjeti, zaključci i preporuke kako raspolagati novcem, sve se svede na jedno – najbolje učimo raspolagati nečim onda kada to imamo.
Na primjer, da bismo naučili voziti bicikl ili automobil, bilo bi poželjno da imamo priliku sjesti na bicikl ili za volan automobila. Isto tako, ako želimo naučiti upravljati novcem, treba dobiti barem malo novca. I mentora.
Pravo vrijeme za davanje džeparca je čim dijete može razumjeti da mu je za određenu stvar u prodavnici potreban određen iznos novca. Novija istraživanja naglašavaju da se to razumijevanje javlja poslije djetetove treće godine.
Dobijanjem određenog iznosa novca na periodičnoj (dnevnoj, sedmičnoj ili mjesečnoj) osnovi, djeca će s vremenom shvatiti koncept štednje. Takođe, naučiće da slažu prioritete pri trošenju i tako će povećavati odgovornost.
Prema tome, davanje džeparca se treba shvatiti kao ulaganje u budućnost djeteta.
Što više oklijevamo da djecu učimo o novcu – teže ćemo ih naučiti kontroli trošenja. To znači da djecu treba učiti da, osim pravilne potrošnje, odvajajaju za štednju i poklone.
Na primjer, nije neočekivano da će djeca potrošiti džeparac na petarde ili, još gore, na cigarete. Tu treba postaviti jasna pravila: „Ne možeš trošiti pare na opasne i nezdrave stvari.“ Tačka.
Ako se korisnik ne pridržava pravila i dogovora, ne mora ni biti kritikovan, ali biće mu uskraćeni određena davanja, ustupci i povlastice. Takva su pravila u civilizovanom svijetu. Što prije maloljetno lice bude svjesno da prihvati odgovornost za svoje postupke i impulsivno ponašanje – to bolje za njega.
U našem slučaju mi nismo policajci niti istražni organi, a maloljetno lice je naše dijete pa je razumljivo da ćemo nastojati da ipak da barem prepoznamo uzroke i posljedice impulsivnog ponašanja i damo smjernice za korekcije. Sljedeća dilema odnosi se na iznos koji je dovoljan ili potreban djetetu.
IZNOS DŽEPARCA ZAVISI SAMO OD IZNOSA KUĆNOG BUDŽETA. TAČKA.
Neki autori predlažu da dijete dobija jednu marku (ili pola marke) za svaku godinu života sedmično. Po tom obrascu, ako dijete ima pet godina, sedmično će dobiti pet maraka za džeparac. Povećanjem džeparca za svaki rođendan bićemo načisto oko toga kada povećati džeparac.
Osim toga, lakše ćemo djetetu dati racionalno objašnjenje zašto stariji rođaci ili poznanici dobijaju više novaca. Dijete ne treba velike iznose novca, bez obzira na to koliko roditelji zarađivali.
Važno je da roditelj treba da odredi učestalost davanja džeparca, ali i da je poštuje. To znači da doooobroooo razmislimo o sedmičnom iznosu jer ćemo, po ovoj formuli, starijem maloljetniku godišnje davati više od prosječne mjesečne plate.
S tim u vezi, preporučuje se da se djeci do tinejdžerskog doba, ali čak ni tada, ne daje mjesečni džeparac jer teško predviđaju svoje troškove. Pa, i odrasli imaju problema u raspoređivanju novca.
Psiholozi smatraju da se iznos džeparca i način njegovog trošenja treba zajednički dogovoriti s djecom.
Preporučuje se da ako dijete dobija džeparac od naših roditelja i drugih članova porodice, a taj iznos prevazilazi iznos koji mu je potreban za trošenje, treba da se pobrinemo da višak novca završi u štednji. Tako pokazujemo da ako i novac počne da pristiže sa više strana treba očekivati da se trend neće nastaviti.
Takođe, treba da pripremamo dijete na to da novac troši na odjeću, obuću, izlete, knjige ili slične stvari koje i vi sebi volite da priuštite. Treba da vodimo računa o tome da dijete (u najmanju ruku) treba da bude naša najbolja verziju, ali i da ima bolje osobine od nas.
Zato ćemo da ga učimo da pametno troši na sebe.
Što prije treba da počnemo da objašnjavamo nasljednicima na šta se novac troši kroz odlazak u kupovinu. To ćemo uraditi tako što ćemo mu dozvoliti da i ono kupi nešto sitno za sebe. Tako će shvatati ograničenja i potrebu za štednjom.
Postoji nekoliko tehnika „pregovora“ oko posuđivanja novca. Ako smatramo da je ipak u redu da dijete uđe „u minus“ treba mu dati pozajmicu.
Na primjer, ako želi da kupi knjigu za koju nema novca imamo nekoliko mogućnosti.
Prva je da knjigu smatramo našom dok nam ne vrati dug.
Druga je da mu smanjimo džeparac prema utvrđenom planu dok nam ne vrati „posuđeni iznos“.
Treća je da dijete obavi neki „honorarni“ posao dok ne vrati dug. Može da opere auto, tepihe ili da očisti podrum.
Naknada za uspješno obavljen „posao“ treba da bude „tržišna“. Nije racionalno da platimo pranje auta više nego što je na praonici u komšiluku. Djetetu ne treba milostinja već pomoć u prevazilaženju deficita.
Posao koji ćemo „platiti djetetu“ treba biti posao koji nije jednostavan i brz. Ako će tek usisati tepihe ili izbaciti smeće to ne predstavlja neku protivuslugu za posuđivanje novca, to je nešto što dijete svakako treba da obavlja kao član porodice.
Poenta je da „odviknemo“ nasljednike od „ulaska u minus“ i od posuđivanja.
S tim u vezi, stručnjaci kažu nagrada za dobro ponašanje ili za dobre ocjene ne treba biti u novcu. Za vrijednosti koje želimo da dijete njeguje treba naći drugu motivaciju. Dijete će postati dobar čovjek ako ga za uspjehe nagrađujemo nečim što ga više ispunjava – poput zajedničkog igranja društvenih igara, poklanjanja igračaka i knjiga, odlaska u park, na izlet, u kino ili na igralište. Pa, ni nama nije novac glavni motiv i pokretač. Bar ne treba biti?
S tim u vezi, način na koji mi pokazujemo i objašnjavmo djetetu čemu služi novac i čemu služi džeparac presudan je za odnos djeteta prema novcu. Zato, ne treba kritikovati način na koji dijete raspolaže novcem već ga učiti kako da upravlja novcem.
Jedna od važnih preporuka je da imamo na umu da džeparac ne može biti način ucjene. Ne treba uslovljavati dijete sa naredbama tipa: “Ako ne uradiš to i to nećeš dobiti džeparac”.
Međutim, u slučaju kad dijete svjesno griješi ili ne ispunjava školske ili kućne obaveze jedna od prvih kazni je uskraćivanje džeparca. Meni najdraži dio kod zarađivanja je da preporuke ohrabruju roditelje da djeci dozvole obavljanje sezonskih poslova. To je idealna prilika za zaradu i sticanje novih kontakata i iskustava.
Često prvo iskustvo nije jedno od najboljih, ali se dugo pamti rado ga se sjećamo jer iz njega naučimo ono što nam je korisno kasnije. Na primjer, meni su moji roditelji dozvolili da za naknadu u novcu (raz)nosim flajere, gajbe i drva.
Ako ste početkom ovog vijeka živjeli na području užeg ili šireg centra Banjaluke a u poštanskim sandučićima ste često pronalazili reklamne flajere – velika je vjerovatnoća da su ih ubacili prsti koji kucaju ovaj tekst.
Nakon sticanja poslovnih iskustava raznošenja tereta i međuljudskih iskustava u vidu sretanja raznih ljudi po hodnicima zgrada u kojima nema mame i tate, sestara, braće niti kumova, te nakon primanja prvih honorara, tinejdžeri mnogo bolje razmišljaju da li će naveče popiti deset flaša piva i ispušiti kutiju cigara ili će otići u kino i štediti za prijavu polaganja vozačkog ispita.
Spadao sam u grupu tinejdžera kojoj je najmanje trebao dodatni izvor prihoda, ali roditelji su poštovali i podsticali moje težnje za dodatnom zaradom. Pomenuti sezonski i povremeni poslovi su mi mnogo pomogli u odlučivanju šta (ne)želim da radim u životu.
Dakle, djeci treba dozvoliti razvijanje odgovornosti, samostalnosti i snalaženja bez obzira na to što „u naše vrijeme nije bilo ovako loše napolju“.
Dijete treba (na)učiti da postupa s novcem onako kako biste vi htjeli sa svojom platom. Vi svojim ponašanjem dajete prvi obrazac ponašanja djetetu. Najbitnije je da prije konačne odluke o davanju redovnog džeparca dogovorite pravila trošenja, štednje i ulaganja.
Izvor : Lola
