Znalo se.
Svako veče, izuzev vikenda, na prvom kanalu RTS-a emitovana je lutkarska serija „Laku noć, djeco“ sa glavnim junacima lijom, gavranom, zecom, mišom, medom, vukom… koji su bili sklepani ko da su ih klinci nevještim ručicama pravili za školski čas.
Svi se iz tog vremena sjećaju one čuvene „Pas ti reče, dobro veče!“. Oo, kako smo samo voljeli da gledamo te vrckave lutke specifičnih glasova i slušamo njihove poučne pričice pred kupanje i spavanje.
Jovanaaaaa, Ognjeneeee, ajde crtani film, sedam i petnaest je! Vikala bi mama sa sprata zgrade, i onda bismo mi izvlačili bose noge iz brda pijeska i jurili ka kućama ko pomahnitali.
Gledalo se bez daha, bez riječi.
Voljeli smo i Bombončiće, Cipeliće, Štrumpfove, Toma i Džerija, Duška Dugouška, Peru Kojota (super genija) i pticu trkačicu. To emitovanje i gledanje crtanih filmova u tačno određeno vrijeme bilo je bolje od bilo čega. Umjeli smo gledati u sat i zbrajati minute koje su još ostale za uživanje. Radili bismo domaći zadatak i jednim okom virili u Branka Kockicu i klinčadiju ljubopitljivu, veselu, razigranu, baš kakva djeca treba da budu.
Jedan deo svog djetinjstva mogu komotno vezati za crtane filmove i sve što se oko njih dešavalo u tom momentu. Nisu nam bili konstantno dostupni, što je povećavalo draž iščekivanja i gledanja. Ali, to nije bilo „samo gledanje crtanog“, uz to je išla čitava hrpa zvukova i mirisa iz kuće koji su upotpunjavali atmosferu. Nedjeljni dugometražni donosili su sa sobom i miris domaće supe iz kuhinje. Večernji „Laku noć djeco“, miris šampona, opeglane posteljine i deterdženta sa mirisom limuna kojim je mama prala sudove poslije večere, i pomalo sjete što je dan za igranje napolju okončan.
Onda je nastao vakuum koji je trajao sve dok nisam postala majka.
Posljednje dvije godine ne mogu da se načudim šta se za djecu emituje na TV-u i klasifikuje kao „dječji program“.
„Mama, šta je to?“, pita me dvogodišnje dijete.
„Ček da vidi mama. Ček, ček, ček… uf – rastežem zjenice da kao bolje vidim, pa se približim, pa se udaljim, pa probam da shvatim i definišem i onda kažem – ne zna mama. To su neke gluposti“. I onda uzmem i ugasim TV.
Jer ja zaista ne znam kako da objasnim djetetu šta predstavlja „čudovište“ ogromno, sa rogovima, a čupavim tijelom medvjeda i nekim iskeženim zubima i gore i dole, bez usana, i pri tom obojeno u roze i kao trčakara po livadi i mumla o toleranciji. Gotovo cvrkuće.
Ili,
Miki Maus koji sad ima neku kuću u obliku sata, pa se nešto spušta sa neba, pa to lebdeće ima dugmiće i „to“ pomaže Diznijevoj družini da riješe kao neku nedoumicu.
Prije dvadeset godina Miki se igrao sa Šiljom na livadi i vijali su crijevo da zaliju cvijeće u bašti. Još ranije, vozio se parobrodom po rijeci i pjevušio lupkajući nogom.
Svega sam se nagledala, tražeći dječji kanal sa normalnim programom.
I uvijek bih ostajala u šoku: dominirajući elementi naučne fantastike, gluposti i morbidnosti uvezani sa praznim tekstom radi teksta, koji ne služi edukaciji već retardaciji djece.
Prije neki dan mi jedna baba kaže: „Moj unuk voli da gleda one Pi džej maska, kako se već kaže to“.
E, to je najkraće rečeno presjek današnjice.
…
I nisu gornji redovi samo stvar sjete za nekim boljim vremenima u kojima je postojalo tek nekoliko kanala i tek nekoliko razumnih crtanih filmova i dječjih serija, već je sve ovo samo jedan oštar presjek onoga što se emituje za našu djecu, čak i na javnom servisu.
Kažu mi „jebi ga, nađi na jutjubu šta ti odgovara“.
Ali, nije stvar u tome, već u činjenici da oni koji kreiraju dječji program na javnom servisu, moraju imati veći stupanj odgovornosti i posvećenosti, jer ako ne umiješ da objasniš šta predstavlja samo jedan lik u crtanom, onda crtani ne emituješ. Ako u njegovim riječima ne pronalaziš reči koje su potrebne djeci, koje utiču na fini razvoj njihovog mozga, emocija, mašte…onda ga ne emituješ. Ako je muzika agresivna, ako se u crtanom sijeku mačevima pa prska krv unaokolo i otpadaju glave, onda ga ne emituješ. Baš kao ni kad glavni junak mumla ili bjesomučno zatupljujuće ponavlja jednu riječ.
Najmanji je problem ugasiti TV i pronaći nešto na jutjubu. Nije ovo tekst o mogućnostima izbora.
Mnogo veći problem je kada u medijima ima prostora, golem jedan prostor, za rijalitije u kom gola tijela piju i dodiruju se, guraju se i pljuju se, u kom trideset usta bljuju prljave riječi, zatupljuju, zaglupljuju, u kojima su agresija i prostakluk do tančina osmišljeni od „kreatora“ tih programa koji svjesno ubacuju alkohol, robijaše, prošle i trenutne, bivše muževe, svekrve, ludake…i onda osmišljavaju cjelodnevnu arenu u kojoj se bije bitka o kojoj se onda izvještava na četiri strane u sutrašnjoj štampi.
Zašto smo uopšte dovedeni u situaciju da nam se savjetuje „Ugasi ili prebaci ako ti se ne sviđa?“
Zašto da bacam svoj televizor kroz prozor ili ekran prekrivam heklanim miljeom?
Zašto da se stalno uzmičemo pred navalom prostakluka, gluposti, bahatosti, nemoralnosti koja se kočoperi na svim kanalima i u novinama? Zašto joj dozvoljavati da buja i širi se ko plesanj?
Zašto da gledamo kroz prste onima koji imaju odgovornost da edukuju i osvijeste?
Djeca su suptilna upijajuća bića. Crne gramofonske ploče, volim da kažem, na koje treba da “snimimo” kvalitetan materijal, muziku i riječi koje će im koristiti u godinama koje ih čekaju, koje će im otvoriti oči, otvoriti um i učiniti ih sposobnim da rezonuju.
To je toliko jednostavno da se shvati, a toliko ponekad teško da se učini u masi gluposti kojima smo zajedno sa djecom bombardovani.
Na televiziji se odavno ne emituje „Laku noć djeco“, valjda zato što je van ekrana odavno pao mrak.
Autorka: Jovana Kešanski
