Dr Olivera Aleksić Hil, psihijatar, govori o učestalosti psihičkih i emocionalnih problema kod djece, simptomima po kojima se prepoznaju i mogućnostima liječenja.
U susjednoj Srbiji svako četvrto dijete koje dovedu na psihijatrijski pregled ima neke od simptoma depresije. Četvrtina depresivne djece doživjela je zanemarivanje, a neka od njih različite vidove zlostavljanja u užoj ili široj socijalnoj sredini – kaže u intervjuu za “Novosti” doktorka Olivera Aleksić Hil, dječji psihijatar iz Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu.
Uzrok kliničke depresije kod djece najčešće je gubitak bliske osobe i veliki životni preokreti. Ali, čak i uobičajene situacije, kao što su polazak u vrtić, preseljenje ili rođenje drugog djeteta, takođe mogu da budu “okidač”. Jedan od razloga je i zlostavljanje od vršnjaka. Ukoliko problem potraje duže od dva ili tri mjeseca, postoji rizik od nastanka biohemijskih promjena u organizmu djeteta, zbog čega jedino lijekovi koje propiše psihijatar mogu da pomognu.
Jesu li neka djeca sklonija depresiji?
– Razvoju depresije doprinose genetska predispozicija, okolnosti u kojima ljudi žive, odnosno okruženje. Genetski faktor je uzrok u 30-40 odsto slučajeva, ostalo je sredinski, odnosno činjenica da porodica može da doprinese nastanku, održavanju i prevazilaženju depresije.
Kako prepoznati ovo stanje kod djece?
– Baš kao i odrasli, djeca mogu da budu tužna u nekom životnom periodu. Tokom takvih epizoda, dijete može da posustane u školi, da ima problem sa koncentracijom, postane nezadovoljno, ljutito, neposlušno, naglo izgubi ili poveća apetit, pogorša rukopis, prestane da crta, osamljuje se ili prestane da vodi računa o ličnoj higijeni. Sve te promjene treba da budu upozorenje roditeljima i stručnjacima. To su neki od znakova tugovanja, koji ukoliko traju nekoliko mjeseci, prerastaju u depresiju.
Kako otkriti uzrok problema ako dete odbija da razgovara?
Kako kod djeteta razlikovati tugu, koja je prolazna, od depresije?
– Osim po tome što traje duže od tuge, depresija se prepoznaje i po tome što mjere koje roditelj preduzima (uveseljavanje djeteta, društvo, boravak u prirodi, kvalitetan obrok) ne daju rezultate.
Šta treba uraditi kada primijetimo da dijete tuguje?
– Trebalo bi najprije provjeriti zdravstveno stanje i isključiti somatske i tjelesne bolesti. Zatim se posavjetovati sa stručnjakom, koji će vidjeti da li je u pitanju adaptaciona teškoća, tuga ili depresija. Roditelji treba da pokušaju da oraspolože dijete, osiguraju redovan i kvalitetan obrok i san, ponude stvari koje ga uveseljavaju. Vrijeme ispred kompjutera i telefona treba ograničiti. Ako se sve uradi kako treba kod kuće, trebalo bi da djetetu bude bolje nakon mjesec dana.
Ako to ne pomogne, kakva terapija je potrebna?
– Kada se uobičajenim higijensko-dijetetskim načinima nije postigao rezultat, to znači da je vjerovatno došlo do biohemijskih i hormonskih promjena. Da bi dijete moglo da se “pokrene”, mala doza lijekova je neophodna, jer se mora unijeti supstanca koju organizam ne stvara u dovoljnoj količini. Često se kombinuju lijekovi iz grupe antidepresiva i anksiolitika, uz obaveznu psihoterapiju. Uz to, potrebno je primijeniti sve ostale mjere, kao što je uravnotežena ishrana, šetnja, boravak u prirodi, na suncu.
Može li depresija da se ispolji kroz ponašanje koje nije tipično za takvo stanje?
– Često simptomi nisu klasični, odnosno takvi da dijete plače, leži u krevetu i “gleda u jednu tačku”. Recimo, bolovi u želucu i glavobolje mogu biti netipični pokazatelji. Depresija se ponekad može ispoljiti i kroz poremećaje ponašanja jer problem u ponašanju je zapravo problem u emocijama. Osim toga, može da se pojavi udruženo sa anksioznošću, odnosno povišenom strepnjom. To je čest slučaj kod djece koja su povučena, krhka i osetljiva.
Zašto je nekad uobičajena životna situacija “okidač” za depresiju?
– Preseljenje u veći stan, rođenje mlađe sestre, promjena sredine, škole… to su divne stvari za porodicu, ali za dijete su to ogromne promene. Izgubilo je drugare, promijenilo parkić, samoposlugu u kojoj mu se teta jaljala svakog dana, put kojim je uvijek išlo. Umjesto toga, recimo, dobio je sestru koja ga nervira i “oduzela mu je sve”. Dijete to tako razume, što naravno nije razlog da sprječavamo promjene, već da imamo razumijevanja. Roditelji nisu izazivači problema, ali bi trebalo da znaju osnovne postavke o razvoju djece, da bismo mogli da im pomognemo i izbjegnemo začarani krug.
Koliko polazak u vrtić može da utiče na dijete?
– Ukoliko je dijete intelektualno razvijeno, možete mu objasniti šta znači polazak u vrtić, tako da ono to razumije. Ali, na nivou osjećanja, dijete treba da nauči da je to bezbjedno mesto, da će ga vaspitačice čuvati i da će se mama zaista vratiti po njega. Ono nema pojam o vremenu, pa za njega ništa ne znači to što će mama, recimo, doći u 16 časova.
Kako treba pripremiti dijete za “dolazak” brata ili sestre da to ne bi bilo stresno?
– Neophodno je da se drugi roditelj, baka ili deka, takođe uključe. Potrebno je odvojiti vrijeme samo za njega, dozvoliti mu da mazi stomak, da kupuje sa mamom stvari za bebu, da učestvuje u pripremama. Ne treba se ljutiti ukoliko kaže da ne voli bebu, ili traži od mame da je “vrati u porodilište”. On samo izražava svoja osjećanja i vremenom će doći do prihvatanja. Važno je da roditelji razumiju da, ono što je za njih lijep događaj, za dijete je velika promjena i potencijalno stres, zbog čega mu tu situaciju treba olakšati koliko god je to moguće.
Koliko često roditelji preuveličavaju ili zanemaruju problem?
– Druga situacija je mnogo češća. To je zbog toga što roditelji često iz straha ne žele da priznaju da njihovo dijete ima problem. Kada ga boli grlo, odmah ga odvedu kod ljekara. Sa psihijatrom je drugačije, jer postoji predrasuda da je problem onda veliki i “užasan”. Jako je čest i stereotip da će problem proći sam od sebe.
Izvor: Novosti
