Ako su tate, kako je zabilježio pisac Pem Braun, najobičniji muškarci koje je ljubav pretvorila u superheroje, avanturiste, pričatelje priča i najbolje pjevače, onda definitivno prestaju da budu obični kada su u tome jedini. Jer u jednini, očevi moraju da budu još hrabriji, pustolovniji, pričljiviji i pjevljiviji. Iako se naizgled čini da je samohranih tata daleko manje od mama, statistika kaže drugačije. Od oko 60.000 roditelja samaca u susjednoj Srbiji čak trećinu čine očevi, ali predsednica tamošnjeg Udruženja samohranih roditelja Vera Totić kaže da su oni manje vidljiva kategorija društva.
– Društvo gotovo negira njihovo postojanje, mediji nas rijetko informišu o njihovim problemima, a kako se uz to i manje eksponiraju, ostaju u sjenci – tvrdi Totićeva. – Važno je da se to promijeni, jer nije fer da se pravimo kao da ne postoje.
S druge strane, klinički psiholog i konstruktivistički psihoterapeut Leonora Pavlica se ne slaže sa konstatacijom da su na margini.
– Naprotiv, rijetko ćete videti prilog posvećen nekoj konkretnoj samohranoj mami – navodi Pavlica. – Istovremeno se puna pažnja posvećuje očevima, koji se u medijskim i pričama njihove uže okoline, opisuju kao hrabri, požrtvovani, čak jadni, u onom saosjećajnom smislu te riječi. Oni su neka vrsta “egzotike” na ovom podneblju, pa imenom i prezimenom dobijaju podršku i razumijevanje.
Ako se složimo da je istina negdje između, da je suština da su primijećeni, ali da bi mogli da dobiju još veću pažnju, hajde da vidimo kako izgleda život samohranih očeva, kroz šta prolaze na putu roditeljskog izazova, da li su stroži ili popustljiviji prema djeci, nježniji ili suzdržaniji u izražavanju emocija.
Previše obaveza za premalo vremena
Sigmund Frojd je rekao da ne može da zamisli nijednu veću potrebu u djetinjstvu od one za očevom zaštitom. Međutim, psihoanalitičar time nije isključio figuru majke, čije odsustvo (iz bilo kog razloga) bi morala da nadoknadi dvostruko zaštitnička pozicija oca. Ali to nije uvijek moguće niti realno. Predsjednica Udruženja samohranih roditelja kaže da se muškarci koji sami odgajaju djecu suočavaju sa nizom problema o kojima je mnogima teško i da govore.
– Pripadnici jačeg pola su prirodno snažniji i ponosniji, što ih često sprječava da priznaju da im nije lako da sami brinu o svojoj djeci. Navikli su da budu stub porodice u materijalnom smislu, da je izdržavaju, ali ako uz to moraju da se bave i svim kućnim poslovima, rade sa djecom domaće zadatke, brinu o svakoj njihovoj potrebi, logično je da će negdje biti manje “savršeni”. Mnogi neće da priznaju da im je potrebna pomoć, bar da im neko pričuva mališane ili im pomogne oko kućnih poslova – kaže Totićeva i otkriva da očevima najteže padaju kuvanje i peglanje.
Petar Mitrović (40), samohrani otac iz Beograda priznaje da bi za svoju ćerku učinio sve, ali da često nema vremena ni da je pokupi iz škole zbog svakodnevnog rada od deset sati.
– Na ženinu alimentaciju ne mogu da se oslonim, a želim da moja djevojčica ima sve što joj je potrebno za pristojan život – kaže Mitrović. – Zbog toga radim i više nego što bih morao da je porodica funkcionalna, pa se to dešava na uštrb kvalitetnog vremena sa ćerkom. Jedino vikendom mogu da joj se posvetim onako kako bih želio.
Pavlica podsjeća da je to sudbina i samohranih majki, koje su se približile muškarcu po pitanju obaveza i raspoloživog vremena za roditeljstvo.
– Obavljanje vaspitne, hraniteljske, njegovateljske, emotivne i drugih funkcija izazov je i bračnim parovima, pa time i roditeljima pojedincima, nezavisno od njihovog pola. Kada vidimo samohranu majku prva pomisao je “snaći će se”. Nasuprot tome, otac po automatizmu izaziva reakciju “mora da mu je mnogo teško”. Pošto je to i dalje atipično za ove prostore, okolina je sklonija da ih uzima u zaštitu, saosjeća i priskače im u pomoć – naglašava psiholog.
I strogi i popustljivi
Milovan Jerinić (52), koji u okolini Beograda sam odgaja sina i ćerku, kaže da mu se čini da je ponekad prema djevojčici pretjerano popustljiv i nježan, a prema dječaku strog i zahtijevan.
– Znam da nijedno ni drugo nije dobro, ali tako je – otkriva Jerinić. – Osjećam neku vrstu sažaljenja prema ćerki jer odrasta bez ženske figure, pa joj ispunjavam svaki hir. Često zloupotrebljava moju slabost na nju. S druge strane, od sina očekujem da bude čvršći od mene, nesvjesno mu uskraćujući nježnost i toplinu.
Istraživanja pokazuju da samohrani očevi istovremeno mogu da budu i esktremno popustljivi i esktremno strogi prema svojoj djeci. A, koji će vaspitni stil zauzeti, Pavlica kaže da zavisi od sklopa ličnosti i bazičnih uvjerenja.
– Ako vjeruje da će popustljivost ugroziti njegov autoritet, on može krenuti putem “čvršće” discipline. Ako vjeruje da mora da kompenzuje toplinu majčinske figure, onda može otići u pretjeranu popustljivost. Važno je znati da se toplina i strogost/disciplina međusobno ne isključuju; štaviše, one su dobitna kombinacija po djetetov razvoj. Sve druge kombinacije su pogubnije – biti strog i hladan, blag i hladan ili blag i topao – objašnjava psiholog.
Jedna od čestih predrasuda je da su muškarci “teški” u izražavanju emocija i nježnosti, ali sagovornica “Života plus” kaže da postoje i hladne majke i začuđujuće topli očevi. Da li se stvari, međutim, komplikuju kada otac sam vaspitava djevojčicu?
– Sjetite se kako je donedavno izgledao prototip srpske porodice – otac koji je “opravdano” odsutan, jer radi da bi prehranio porodicu i majka koja je non-stop u kući njegujući svoje “mladunče”. Niko se u takvom poretku stvari nije zapitao da li je pogubno po psihološki razvoj dječaka što odrastaju prevashodno uz žensku figuru i nemaju uzor za identifikaciju. Prema tome, ne vidim da bi trebalo da bude problema ni u obrnutim okolnostima. Štaviše, brojna istraživanja pokazuju kako samohrani očevi brže ulaze u nove veze od samohranih majki, pa su nove ženske figure potencijalni modeli za prenošenje polne uloge – kaže sagovornica.
A, šta kada se otac odluči na taj korak? Kako mora da se postavi prema djetetu, sačuva bliskost i povjerenje?
– Ako je otac prisutan, brižan i odgovoran prema svom djetetu, ako postepeno i nenametljivo uvodi novu osobu u njegov svijet i ako se ona ponaša u najboljem interesu mališana, nema razloga da do prihvatanja prije ili kasnije ne dođe – poručuje Pavlica.
Fudbal i pivo luksuz
Samohrani roditelji Petar i Milovan se slažu da im nije lako da sami odgajaju djecu, ali da se trude da im nadomijeste svu ljubav i pažnju.
– Ponekad pomislim da sam loš otac, jer se vratim umoran sa posla i samo želim da spavam, a znam da bi ćerka voljela da se igramo i pričamo. Sutradan se probudim sa grižom savjesti i iskupim joj se šetnjom ili nekom sitnicom koja će je obradovati. I tako u krug – kaže Petar.
Milovan ne krije da mu je teško što nema vreme samo za sebe.
– Prirodno je da poželim da izađem sa prijateljima ili da se opustim uz fudbal i pivo, ali to često nije moguće, jer nema ko da mi pričuva djecu – kaže Milovan.
Izvor: Novosti
