Ako uočite da se dijete pretjerano hvali ili izmišlja priče o vlastitoj snazi, moći, nevjerovatnim događajima u kojima je bilo akter, i to radi pred “publikom”, radi se o hvalisavom djetetu.
Mlađa djeca se drugoj djeci hvale i pretjeruju sa nerealnim pričama na očigledan i iracionalan način, pa će recimo mališan da lupi da ga je „tata dovezao u vrtić raketom…“. Roditeljima, vaspitačima i odraslima je jasno da se radi o pruveličavanju koje je lako uočiti i djecu suočiti sa tim da to nije istina.
Međutim, na starijem uzrastu hvalisanje djece je suptilnije, pa se govori o vilama, bogatstvu, “bijesnim” automobilima… Ukoliko se sa pretjerivanjima nastavi i u pubertetu, trebalo bi razmišljati o dubljim korjenima hvalisanja i stručnoj procjeni psihologa.
Dječaci su skloniji hvalisanju u odnosu na djevojcice, jer su motivisaniji da pokažu sopstvenu moć, snagu i sposobnosti, zbog društvene uloge i očekivanja da budu jaki i moćni.
Sa druge strane, traže način kako bi impresionirali drugu djecu, a naročito djevojčice. Ukoliko okolina (druga djeca) povjeruje u “prazne priče” i dobiju pozitivnu povratnu informaciju, npr. divljenje i popularnost, želja za daljim hvalisanjem raste.
Problem nastaje kada reakcija “publike” izostane, pa naraste bijes, ljutnja, povlačenje i suočavanje sa sopstvenom nesigurnošću.
Nesigurnost i manjak samopouzdanja djeteta su glavni krivci za hvalisanje. Mališan bi htio da bude ono što nije, ono o čemu mašta, da bude snažniji, moćniji, jači, bogatiji, da roditelji budu posebni i da se bave specijalnim zanimanjima…
Ono pokušava da bude drugačije, pokušava da prikrije neki svoj nedostatak ili procjenjuje da su druga djeca “bolja” od njega, pa izmišljenom “realnošću” kompenzuje sopstvene realne ili nerealne nedostatke.
Hvalisanjem podiže status u svom okruženju i svoje samopouzdanje. Međutim, ono je na staklenim nogama, ne potiče iz samog djeteta i njegovih sposobnosti i doživljaja sebe, te je samim tim krhko i lomljivo.
Karakteristično je da djeca koja se stalno hvale imaju dozu teatralnosti sa ciljem da impresioniraju okolinu, stalno su gladna pažnje, podrške i priznanja.
Misle da moraju da izmišljaju, da budu posebna i interesantna da bi ih okolina prihvatila. Ako druga djeca prepoznaju nerealnost priča i ignorišu ih, potreba za hvalisanjem će biti manje izražena.
Kada kažemo da je neko samopouzdan, to znači da ima pozitivnu i realnu sliku o sebi.
Samopouzdanje pomaže djeci da realizuju svoje potencijale, kao i da se odupru nekim zamkama, najčešće vezanim za korišćenje moderne tehnologije.
Zato omogućite djeci da se dokažu u realnim situacijama poput sporta, plesa, glume, šaha, planinarenja, učenja jezika.. jako je važno da se dijete osjeća jako, bar u jednoj aktivnosti koja će na zdrav način hraniti njegovo samopouzdanje.
Prihvatite dijete sa svim vrlinama i manama. Niko nije savršen, pa ni vi. Pokažite da ga volite i prihvatate, bez obzira na greške koje pravi. One su tu da bi se ispravljale.
Nemojte smatrati da je “dobro” samo po sebi dato, a vašu pažnju da usmjeravate na ono što nije dobro. Obezbijedite djeci zdravo okruženje koje ne vjeruje praznim pričama. Pokažite svojim stavom da cijenite iskrenost i povjerenje.
Hvalisanje se bitno razlikuje od laganja.
Za razliku od hvalisanja kojim dijete prikriva osjećanje niže vrijednosti, laganje predstavlja svjesnu obmanu roditelja ili okoline u cilju izbjegavanja kazne ili neprijatne istine.
Marijana Petrovic, spec. med. psihologije
Izvor: www.mojpedijatar.co.rs
