Za doktora Ranka Rajovića mnogi tvrde da je najveći stručnjak u regiji za pitanja odgoja djeteta – njegov sistem učenja NTC podstiče zdrav razoj mozga kod djece, podržava potencijale djeteta, a dječije igre smatra ključnim faktorom za razvoj inteligencije.
Naslov jedne od njegovih knjiga IQ djeteta – briga roditelja upućuje na važnost odgovornog i aktivnog roditeljstva za mentalni razvoj djece.
Profesor Rajović svoje učenje nesebično dijeli na brojnim seminarima i radionicama, a njegov NTC program primjenjuje se u 17 država Evrope među kojima je i BiH u kojoj, za sada, djeluju dva NTC centra (s prespektivom otvaranja novih).
Mnogi roditelji i odgajatelji iz Sarajeva ovaj vikend provode učeći od ovog stručnjaka na premium treningu koji se, u organizaciji Shigoto design, održava u hotelu Novotel.
Dvodnevni trening za koji su danima unaprijed bile rasprodane sve ulaznice, podijeljen je po danima: predškolski te školski uzrast. Na početku prvog dana, dr. Rajović odgovorio je na nekoliko pitanja za čitatelje portala Radiosarajevo.ba.
Zašto djeca više ne mogu bez mobitela?
Jedan od najvećih problema s kojima se susreću mnogi roditelji danas je pretjerano korištenje mobilnih telefona. Pritisak vršnjaka i potrebe komunikacije najčešći su argumenti da roditelji djetetu nabave pametni telefon, ali ubrzo se suočavaju s problemom da dijete svu svoju pažnju usmjerava na ekran, umjesto na realni svijet.
Rajović: Ja jesam za modernu tehnologiju, ali ako znamo šta tehnologija radi našem djetetu, trebamo da se zamislimo. Roditelji znaju – dijete kad dobije mobilni telefon bez njega više ne može da živi. To je zato što mozak kao organ za preživljavanje mora da uči da bi preživio. Svaki put kad mozak nešto novo nauči, luči hormone sreće – endorfine. To je biološka nagrada kad nešto savladamo. Kad dijete prohoda svojih prvih par koraka u životu, ono je tada puno tih hormona sreće. Kad protrči, nauči da pliva, nauči da vozi bicikl… svaki put kad nešto novo nauči, stižu hormoni sreće. Velika količina sreće javlja se kada dijete krene u školu. Radili su testiranja, taj veliki endorfin dobije se pet-šest puta u životu. Mali endorfin dobije se jednom dnevno ili u dva dana.
Međutim dijete kada dobije telefon dešava se sljedeće: kada pređe jedan nivo igrice dobije endorfin, drugi nivo – ponovo endorfin, treći nivo – endorfin, i tako dalje… Za deset minuta, deset puta se javi hormon sreće, što nije fiziološki. I onda mama zove na večeru, a dijete kaže – čekaj još malo. Ili kaže da nije gladno.
Endorfinski receptorski su kao morfijski receptori – dijete kao da se drogira. Roditelji toga nisu svjesni.
Moj je savjet: nemojte im kupovati mobilne telefone, a ako ste već kupili, napravite granicu – pola sata.
Ali po iskustvu roditelja, dijete traži načine kako da to zloupotrijebi. Odu u toalet, zaključaju se i petnaest minuta igraju. Neka djeca se noću bude da bi igrala dok roditelji spavaju, zato ujutro ne mogu da ustanu i idu u školu. Igraju po dva-tri sata dnevno i ne mogu da se riješe telefona.
Kada im stotine informacija u toku dana stižu u mozak, taj mozak treperi. A onda neko očekuje da će dijete da uči i čita knjige. Neće. Tako nastaje problem.
Blizu smo rješenja problema. U okviru programa “Erasmus +” radimo projekt u Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, Italiji i Francuskoj. Tražili su mi da dam deset prijedloga za rješenje ovog velikog problema. Jedno od rješenja je aplikacija koja će biti dostupna i u BiH. Radi po principu da dijete na mobilnom telefonu ima funkciju telefoniranja i sms poruka. Na ekranu ima još samo zeleni krug NTC, a kada klikne na njega otvaraju mu se sve ostale aplikacije. Ima pola sata da ih koristi. Može deset minuta na YouTube, pet minuta Instagrama itd, dijete bira. Ali kad prođe 30 minuta, nema više ništa do sutra.
Jedina šansa da dobije bonus od 20 minuta je da dijete pređe četiri kilometra, znači da se kreće.
Radili smo testiranje aplikacije i djeca su veoma inovativna kako da je prevare. Ideje su vrhunske, ne smijem da ih otkrivam. Zato smo napravili mogućnost da roditelj prati aplikaciju.
Moramo da se borimo za našu djecu, jer drugu djecu nemamo. Problem je da je svaka nova generacija malo slabija. Motorički su lošija, slabija im je pažnja i koncentracija, ne mogu da pišu, ne mogu da uče. Pitanje šta će biti za deset godina ako ne budemo ništa promijenili. Kakva će biti naša djeca kad odrastu i kad se bude od njih očekivall da budu ekonomski produktivna? Moramo da spremamo djecu za budućnost.
Imamo podatke da su naša djeca među posljednjim u Evropi, a Evropa ionako kasni za istočnom Azijom. Mi moramo pothitno da krenemo u promjene.
Radiosarajevo.ba: Je li istina da roditelji danas manje nego ranije puštaju djecu da idu “težim putem”. Zašto to nije dobro?
Rajović: Recimo, dijete ima lego kockice. Mora da misli kako da ih sastavi, ne ide mu, teško mu, a onda dođu roditelji i naprave mu to. Ili idemo još malo unazad – dijete uči da hoda. Naravno, dok uči da hoda, dijete mora da pada. Ali roditelji im kupe kaiševe za prohodavanje, povodac, pa vidite kako roditelji idu s djetetom na kaiševima i ne daju mu da padne. Funkcija prohodavanja nije da ne dozvolimo djetetu da pada, nego suprotno, da nauči da pada. Da padne 500 puta u četiri mjeseca. Svaki put kad malo dijete padne, neće se povrijediti. Ako ne nauči da pada s dvije godine, kad će naučiti? Vjerovatno nikad. Vaspitači kažu da danas sve manje djece ima refleks da ispred sebe stavi ruke kad pada.
Mozak mora da nauči da pada, isto kao što mora naučiti da misli. To je problem prezaštićivanja.
Ako roditelj radi umjesto djeteta, ne da mu da padne, daju mu mekanu hranu da dijete ne mora da žvaće, svaka ta pomoć neće razviti određeni dio mozga kako treba. Pomoć djetetu je medvjeđa usluga, dijete mora da se izbori.
Radiosarajevo.ba: Da li se obrasci roditeljstva danas razlikuju od onih od prije nekoliko decenija, u kojima je odrastala ista ta generacija roditelja?
Isti su problemi svugdje, u Češkoj, Holandiji, sve isto. Nešto se u glavama ljudi promijenilo, roditelji su drugačiji. U Italiji je standard da guraju dijete u kolicima do pete godine! Sjetimo se unazad trideset godina – ko je nas gurao u kolicima toliko dugo? Ko je nas vozio autom u školu? Naša djeca sada ne idu ni pješke. Mislim da je to i zbog preobilja informacija gdje je najzastupljenija loša vijest, nesreće, a i agresivni vozači na ulicama. Radili smo anketu – pedeset posto djece u četvrtom razredu roditelji dovoze u školu i dodvoze iz škole. Svaki dan.
Mislite da mene kao oca nije strah? Naravno da jeste. Ali ne treba ići linijom manjeg otpora. Treba uticati na svijest cijelog društva.
Više o programu NTC saznajte na oficijelnoj stranici.
Ranko Rajović je specijalista interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih nauka. Saradnik je UNICEF-a za ranu edukaciju i gostujući predavač na fakultetima u nekoliko država. Osnivač Mense Srbije, a inicijator je i jedan od osnivača Mense Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dugogodišnji član Borda direktora svetske Mense (2000 – 2010) i predsjednik Komiteta za darovitu djecu svjetske Mense (2010 – 2012).
Na kongresu Mense International, održanom na Novom Zelandu krajem oktobra 2010. imenovan je za predsjednika Komiteta svjetske Mense za darovitu djecu. Ova počast je uslijedila poslije Rankovog višegodišnjeg bavljenja darovitom djecom i programima u vezi sa darovitošću najmlađih. Radi na pedagoškom fakultetu u Kopru u Sloveniji.
Izvor: RadioSarajevo.ba
