Da li se u odraslom dobu osjećate neobjašnjivo nezadovoljno, neispunjeno, prazno…? Imate li utisak da nešto nije u redu, da rijetko šta donosi trajnije zadovoljstvo… da vam nešto nedostaje – ali niste sigurni šta?
Većina nas uviđa da događaji iz djetinjstva imaju veliki uticaj na život i u odraslom dobu. I dobro i loše – sve ostavlja trag.
Ali postoji jedan faktor iz djetinjstva koji ima podjednak, ako ne i veći uticaj od onoga što se u djetinjstvu dešavalo. To je faktor koji se odnosi na ono što se NIJE desilo; to je nešto što se ne vidi i čega se ne sjećamo. Ovaj nevidljivi faktor psiholozi nazivaju emocionalnim zanemarivanjem.
EMOCIONALNO ZANEMARIVANJE JE KONTINUIRAN PROPUST RODITELJA DA U DOVOLJNOJ MJERI ODGOVARAJU NA EMOCIONALNE POTREBE DJETETA.
Emocionalno zanemarivanje je, na neki način, suprotno od “vidljivog” zlostavljanja djeteta. Dok maltretiranje i fizičko zlostavljanje predstavljaju nešto što su roditelji ČINILI, emocionalno zanemarivanje predstavlja nešto što su roditelji PROPUSTILI DA UČINE. To su propusti da primijete, obrate pažnju ili na odgovarajući način reaguju na djetetova osjećanja. Baš zato što je u pitanju čin propusta on je nevidljiv, neprimjetan i rijetko se pamti.
Djeca koja su bila emocionalno zanemarena, u odraslom dobu se suočavaju sa nizom problema. Kako njihova osjećanja nisu u dovoljnoj mjeri bila validirana (primijećena, potvrđena), ili djetetu nije pružena podrška u razumijevanju i prorađivanju sopstvenih osjećanja (naročito neprijatnih), oni u odraslom dobu mogu imati teškoće u raspoznavanju i vjerovanju sopstvenim osećanjima. Može im biti teško i da razumiju sopstvene i tuđe emocije. Kako je važan dio njihovog bića – emocionalno biće – kontinuirano bilo negirano i zanemareno, oni se u odraslom dobu mogu osjećati prilično diskonektovano, neispunjeno i prazno. Mogu imati otpor da vjeruju drugima ili se na njih oslanjaju. Mnogi od njih izvještavaju da se na neki način osjećaju drugačije od ostalih; kao da nešto sa njima nije u redu, ali nisu u potpunosti sigurni šta.
Još jedan način na koji roditelji nehotice emocionalno zanemaruju svoju djecu je i propust u upostavljanju jasnih struktura, pravila i granica kojih se dijete treba pridržavati, kao i podučavanje disciplini i posljedicama. Kao rezultat, emocionalno zanemareni često imaju teškoće sa samo-disciplinom u odraslom dobu.
Koji god propust da je bio u pitanju, emocionalno zanemareni ih se rijetko sjećaju i nemaju načina da razumiju svoje teškoće. U najvećem broju slučajeva, za svoje nekompetence oni krive sebe.
Do dan danas, emocionalno zanemarivanje je tema o kojoj se malo govori. Baš zbog toga što je u pitanju nešto “nevidljivo”, nezapamtivo, odsustvo nečega (validacije osjećanja), ono je ostalo u sijenci “vidljivih” i takođe veoma važnih tema poput zlostavljanja ili traumatičnih događaja. Rad na osvješćivanju ove snažne, nevidljive sile i njenih posljedica koje se protežu do odraslog doba, može, naročito u procesu psihoterapije, imati transformativno i zacjeljujuće dejstvo na sveukupnu dobrobit individue.
Za početak, dobro je početi sa postepenim stupanjem u kontakt sa svojim emocionalnim bićem. Obratite pažnju na različite emocionalne doživljaje i nastojte da sami sebi budete podrška u njihovom razumijevanju i obrađivanju. Potražite stručnu pomoć i budite strpljivi – bilo koji problem koji je nastajao godinama zahtijeva vrijeme, podršku, istrajnost i nježnost prema sebi.
Dr. Jonice Webb, autorka knjige “Running on Empty”
Preuzeto sa: beleskesapsihoterapije
