Štetna ponašanja roditelja koja sabotiraju dječji uspjeh

Tokom svog rada kao bračni i porodični terapeut, Keti Kaprino se srela sa širokim spektrom kako funkcionalnih tako i disfunkcionalnih ponašanja roditelja. Pokazalo se da mnogi roditelji, iako obrazovani i mudri ljudi, svojim roditeljskim stilom sabotiraju uspjeh svoje djece.

Nesvjesno ih sprječavaju da postanu nezavisna i razviju se u lidere iako imaju veliki potencijal za to.

Ona i dr. Tim Elmor, autor preko 25 knjiga o roditeljstvu, osnivač i predsjednik organizacije „Lideri u razvoju“ koja je posvećena mentorstvu i izgradnji budućih lidera od današnje omladine, sastavili su listu od sedam štetnih ponašanja koja sabotiraju dječiji uspeh – u sopstvenom životu i sutrašnjem poslovnom okruženju.

Ako prepoznajete ova ponašanja i kod sebe, pokušajte da ih promijenite dok imate šansu!

Evo koja su to štetna ponašanja koja navode:

Ne dopuštamo djeci da iskuse rizik

Živimo u svijetu koji nas, na svakom koraku, upozorava na opasnost. Sva pravila koja nam se dnevno serviraju jer je „bezbjednost na prvom mjestu“ pojačavaju našu brigu i strah da možemo da izgubimo našu djecu.

Zato radimo sve što možemo da ih zaštitimo.

To je, između ostalog, naš posao, ali smo otišli toliko daleko da smo djecu izolovali od zdravih rizičnih ponašanja a što ima suprotan, štetan efekat.

Evropski psiholozi su ustanovili da djeca koja se ne igraju slobodno napolju i nikada ne osjete šta znači ogrebano koljeno, često imaju fobije kao odrasli ljudi.

Neophodno je da djeca padnu nekoliko puta kako bi naučila šta je normalno, isto tako je potrebno da tinejdžeri iskuse rastanke sa momcima i djevojkama kako bi cijenili emotivnu zrelost koju zahtijeva jedna dugotrajna veza.

Ako roditelji potpuno uklone rizike iz djetetovog života, kada to dijete poraste ispoljiće veliku aroganciju i nizak nivo samopouzdanja.

Previše brzo spasavamo djecu

Današnja generacija mladih ljudi nije razvila neke životne vještine koje su djeca razvijala prije 30 godina i to samo zato što odrasli priskaču u pomoć i rješavaju njihove probleme.

Kada previše rano spasavamo djecu i pretjerano pomažemo, mi ih lišavamo potrebe da prevaziđu poteškoće i samostalno riješe probleme.

To je roditeljstvo na kratke staze i potpuno maši cilj liderstvapripremiti djecu da žive i snalaze se bez ičije pomoći.

Prije ili kasnije, djeca naviknu da ih neko stalno spasava i onda razmišljaju: „Ako pogriješim, mama/tata će sve izgladiti i neće biti loših posljedica zato što sam zabrljao.“

U realnom životu, međutim, to nije ni blizu tome kako svijet stvarno funkcioniše te, stoga, ovako ponašanje sprječava djecu da porastu u sposobne odrasle osobe.

Prerano dižemo djecu na pijedestal

Dovoljno je da prisustvujete jednoj školskoj utakmici ili nastupu i vidjećete da su svi pobjednici i svi su najbolji.

Zbog ovog „svako osvaja nagradu“ mentaliteta, naša djeca će se možda osjećati posebno, ali istraživanja pokazuju da ova metoda ima neželjene posljedice.

Djeca, kad tad, primijete da su mama i tata jedine osobe koje misle da su ona super, čak i kada niko drugi to ne govori. Onda počinju da sumnjaju u objektivnost svojih roditelja.

Dakle, u jednom momentu ovo im pruža lijep osjećaj, ali nema veze sa realnošću.

Kada prerano dižemo djecu na pijedestal i ne obraćamo pažnju na loša ponašanja i rezultate, djeca vremenom nauče da varaju, pretjeruju i lažu kako bi izbjegla surovu realnost života.

Jednostavno, ona nikada nisu bila primorana da se suoče sa njom.

Dopuštamo krivici da ometa naše roditeljstvo

Vaša djeca ne moraju da vas vole u svakom momentu. Ona će preboljeti razočaranje, ali neće preboljeti posljedice razmaženosti.

Zato, recite djeci „ne“ ili „ne sada“, i pustite ih da se bore za ono što stvarno cijene i što im je potrebno.

Roditelji imaju običaj da djeci daju ono što ona žele kada ih nagrađuju, i to naročito kada imaju više djece.

Kada jedno dijete bude dobro u nečemu, roditelji osjećaju da je nepravedno da nagrade samo to dijete a ne i drugo. Ovo je potpuno nerealno i time se propušta prilika da se djeci pokaže da uspjeh zavisi od naših sopstvenih akcija i dobrih djela.

Isto tako, pazite da djecu ne naučite da se dobra ocjena nagrađuje odlaskom u tržni centar.

Ako je vaš odnos baziran na materijalnim nagradama, djeca neće osjetiti ni unutrašnju motivaciju niti bezgraničnu ljubav (što roditelji misle da obezbjeđuju poklonima).

Ne pričamo djeci o našim greškama iz prošlosti

Tinejdžeri će htjeti da rašire krila i probaju razne stvari sami za sebe i tako kreiraju svoja iskustva.

Mi im to moramo dozvoliti, ali to ne znači da ne možemo da im pomognemo da se bolje snađu u svemu. Kako?

Podijelite sa djecom svoje greške koje ste napravili u njihovom uzrastu tako da im to pomogne da naprave bolje izbore i odluke. (Izbjegavajte negativne „naučene lekcije“ povezane sa pušenjem, alkoholom, ilegalnim drogama itd.)

Takođe, djeca moraju biti spremna i da se suoče sa posljedicama svojih loših odluka.

Tada podijelite sa njima kako ste se vi osjećali u sličnoj situaciji, šta vas je navelo da uradite nešto i šta ste naučili iz toga.

Imajte na umu da mi, roditelji, nismo jedine osobe koje imaju uticaj na djecu, ali se moramo potruditi da utičemo na najbolji mogući način.

Pogrešno mislimo da su inteligencija, talenat i uticaj znaci zrelosti

Inteligencija se obično koristi kao mjera dječje zrelosti, pa roditelji zato smatraju da je inteligentno dijete spremno za svijet. Ali, to nije istina.

Tako i pojedini profesionalni sportisti i holivudske zvijezde, na primjer, posjeduju nezamisliv talenat i inteligenciju ali se opet nađu usred javnog skandala.

Samo zato što je nadarenost prisutna u jednoj sferi dječjeg života, ne znači da postoji u svim oblastima.

Ne postoji „magično doba odgovornosti“ ili dokazano i sigurno uputstvo kada djetetu treba dozvoliti određene slobode, ali dobro pravilo je da posmatrate i drugu djecu istog uzrasta.

Ako primijetite da ta djeca rade više sama nego vaše dijete, možda odlažete nezavisnost vašeg djeteta.

Ni sami ne primjenjujemo u praksi ono što govorimo

Naša je dužnost, kao roditelja, da djeci svojim primjerom pokažemo život koji želimo da i oni žive. Tako ćemo im pomoći da odrastu u karakterne osobe, odgovorne za svoje riječi i djela.

Kao lideri i vođe u svojim domovima, možemo da počnemo tako što ćemo govoriti iskrene stvarimale laži će izbiti na vidjelo i polako uništiti karakter.

Posmatrajte sebe i svoje ponašanje prilikom etičkih izbora koje bi drugi mogli da primijete, jer će ih primijetiti i vaša djeca.

Ako vi ništa „ne muvate“, na primjer, djeca će znati da to nije prihvatljivo ni za njih.

Jednostavno, ostavljajte za sobom ljude i mjesta boljima nego što su bili prije vas i vaša djeca će raditi isto.

Važno je da roditelji postanu svjesni svojih riječi i akcija u interakciji sa svojom djecom ili drugim ljudima kada su djeca u blizini.

Oni djecu treniraju za odrasli život, nije uloga roditelja da samo djeci obezbijede lagodan život. Učite ih više nego što ćete ih razmaziti.

Šta roditelji treba da rade?

Evo nekoliko stvari za početak:

  • Pričajte o stvarima koje ste vi željeli da znate o odraslom dobu.
  • Dozvolite djeci da probaju stvari za koje će im trebati veći napor i koje čak neće uspjeti.
  • Razgovarajte o posljedicama koje nose određena loša ponašanja i nedisciplina.
  • Pomozite djeci da svoje snage i prednosti usaglase sa realnim životnim problemima.
  • Angažujte djecu na projektima koji zahtijevaju strpljenje kako bi naučila da odlažu zadovoljstvo.
  • Učite djecu da u životu moraju da biraju, i donose odluke kojima će nešto sebi i uskratiti. Jednostavno, niko ne može sve da postigne, ima itd.
  • Učite ih o poslovima odraslih kroz simulaciju – npr. plaćanja računa ili sklapanja poslova itd.
  • Pomozite djeci da zamisle svoju idealnu budućnost a onda razmotrite korake kako da tamo i stignu.
  • Slavite napredak koji vidite da su djeca napravila prema većoj nezavisnosti i odgovornosti.

najboljamamanasvetu.com