Ruka je delikatni i strukturno složeniji organ koji omogućava umu ne samo da se izrazi, već cijelom biću da ostvari posebne veze sa svojim okruženjem.
Možemo da kažemo da čovjek „rukama osvaja svoje okruženje.” Pod vođstvom uma ruke mijenjaju okruženje a čovjek ispunjava svoj zadatak na ovom svijetu. Zanimljivo je da su dva od tri pokazatelja koje fiziolozi smatraju znacima tipičnog razvoja djeteta u vezi sa pokretom. To su hodanje i govor.
Ove dve motoričke funkcije su vrsta karte iz koje se može pročitati djetetova budućnost.
I stvarno ove dve složene pojave pokazuju da je dijete izvojevalo prvu pobjedu nad sredstvima kretanja i izražavanja. Jezik je isključivo čovjekova osobina, jer se pomoću njega izražavaju misli, ali hodanje je zajedničko svim životinjama.
Životinja se od biljke razlikuje po tome što može da se samostalno kreće, a od udova zavisi karakterističan način hodanja. Iako je čovjekova sposobnost tolika da je omogućila osvajanje cijele planete, hodanje samo po sebi nije karakteristika inteligentnog bića.
Umjesto toga, dva pokreta u najtešnjoj vezi sa umom su pokreti organa pri govoru i pokreti ruku pri radu.
Znamo da su prvi tragovi čovjeka iz praistorijskog vremena dobijeni na osnovu nalaza sječenog i uglačanog kamenja koje je bilo njegovo prvo oruđe. Sposobnost korišćenja oruđa označava novo doba biološke istorije živih bića na Zemlji. Riječ je postala svjedok ljudske prošlosti kada ju je ljudska ruka prvi put uklesala u kamen. Jedno od čovjekovih specifičnosti je sloboda korišćenja ruku.
Gornji udovi postali su instrument uma a ne pokreta.
Zbog toga je u evoluciji živih bića čovjek zauzeo viši položaj i ostvario funkcionalno jedinstvo uma i pokreta.
Ruka je delikatni i strukturno složeniji organ koji omogućava umu ne samo da se izrazi, već cijelom biću da ostvari posebne veze sa svojim okruženjem. Možemo da kažemo da čovjek „rukama osvaja svoje okruženje.” Pod vođstvom uma ruke mijenjaju okruženje a čovjek ispunjava svoj zadatak na ovom svijetu.
Zato je logično da, kada želimo da donesemo zaključak o mentalnom razvoju djeteta, prvo razmotrimo njegove inteligentne pokrete od njihovog nastanka, odnosno njegov govor i način na koji koristi ruke u radu.
Čovjek je nesvjesno uvijek povezivao ove dvije spoljne manifestacije uma, govor i pokret, i smatrao ih karakteristikom ljudske vrste. Ali to je uradio samo u pogledu određenih simbola u vezi sa društvenim životom odraslih. Kada se, na primjer, čovjek i žena vjenčavaju, oni izgovaraju određene riječi i spajaju ruke. Pristanak na vjenčanje daje se rječju, a kaže se da se traži ženina ruka kada se prosi. Pri zakletvi se podiže ruka i izgovaraju određene riječi. U svakom ritualu u kom je izražen ego, ruke imaju važnu ulogu.
Sve ovo pokazuje kako je čovječanstvo nesvjesno smatralo da ruke izražavaju unutrašnje „ja”. Postoji li išta divnije ili svetije od razvoja ovog suštinski ljudskog pokreta kod djeteta? Ništa ne izaziva veće iščekivanje od prvog pružanja malih ruku ka nečemu.
Umjesto toga, čovjek se plaši tih malih ruku koje se pružaju ka bezvrijednim i nevažnim predmetima i želi da ih zaštiti od djeteta.
Stalno ponavlja: „Ne diraj!” kao što stalno govori „Budi miran! Ćuti!”
U toj zabrinutosti koja vreba u sijenci podsvijesti odraslog, on organizuje odbranu, tražeći pomoć drugih, kao da se tajno moraju boriti protiv sile koja ugrožava njihov komfor i svojinu.
Da bi dijete razvilo um, u njegovom okruženju moraju biti predmeti koje može da vidi i čuje. Zato što se razvija kroz kretanje, kroz rad rukama, potrebni su mu predmeti koji ga podstiču na aktivnost, kojima će raditi.
Ali ova potreba u porodici nije uzeta u obzir. Sve što ga okružuje pripada odraslima i napravljeno je za njihovu upotrebu. Za dijete je sve zabranjeno. Naredba „Ne diraj!” jedini je odgovor na ovaj suštinski problem dječjeg razvoja.
Djetetovi pokreti nisu slučajni. Ono razvija koordinaciju potrebnu za organizovane pokrete koje usmjerava njegov ego. Putem stalnih integrativnih iskustava ego organizuje, koordinira i ujedinjuje djetetove organe izražavanja sa sve razvijenijom psihom. Zato dijete treba da bude stalno aktivno, da slobodno bira čime će se baviti. Zato što je u procesu razvoja, pokreti imaju poseban karakter i nisu rezultat slučajnog impulsa.
Konstruktivni pokreti djeteta zasnivaju se na onome što dijete vidi da drugi rade. Ono pokušava da imitira način rukovanja ili korišćenja predmeta.
Dijete pokušava da se bavi onim čime i odrasli, koristeći iste predmete. Njegove su aktivnosti zato direktno u vezi sa njegovom porodicom i društvom. Dijete želi da čisti i pere pod, pere odjeću, sipa vodu, da se kupa i oblači, da se češlja itd. Ova prirodna djetetova potreba je nazvana „imitacijom”.
Naziv, međutim, nije tačan, jer postoji razlika između onoga što dijete radi i direktne imitacije koju pokazuje na primjer majmun.
Djetetovi konstruktivni pokreti su psihičkog porijekla i intelektualne prirode. Znanje uvijek mora da postoji prije pokreta.
Kada dijete nešto želi da uradi, ono uvijek prvo zna šta je to. Vidjelo je nekoga da nešto radi i nestrpljivo je da i ono samo proba. Ovo se odnosi i na razvoj govora. Beba upija govor koji čuje oko sebe, pamti riječ koju je čulo. Ali tu će riječ ono koristiti prema trenutnim potrebama.
Dijete ne koristi riječi kao papagaj koji imitira govor. Ono ne imitira, nego koristi znanje koje je steklo i zapamtilo. Djetetova imitacija nije nikada čisto mehanička. To moramo razumjeti da bismo više cijenili detetove aktivnosti.
Odlomak iz knjige Tajna detinjstva, Marija Montesori, izdavača ProPolis Books
Izvor: Moj pedijatar
