Da bi se dijete pravilno razvijalo, potrebno je da se suočava sa takvim preprekama koje može da uspješno savlada. Kao posljedica svakog malog djetetovog uspjeha, nastaje njegova uvjerenost u vlastite sposobnosti – samopouzdanje.
Zato problemi u razvoju djetetovog samopouzdanja nastaju ili onda kada su prepreke veoma velike, za dijete nesavladive, ili onda kada ih dijete uopšte nema. Tipičan primjer za to je ona vrsta patološkog razvoja djeteta koja je označena kao pretjerano zaštićeno ili prezaštićeno dijete.
Prezaštićeno dijete prepoznajemo po tome što je u odnosu na svoje vršnjake pasivno, nesamostalno i pretjerano vezano za roditelje. Ono je u stalnom strahu da li su mama i tata u njegovoj blizini. U stvari su roditelji ti koji dijete stalno kontrolišu – paze, ne dozvoljavajući mu da se udalji. Uglavnom mu upućuju zabrane: „Nemoj ovo, nemoj ono”, radeći stvari umjesto djeteta jer ono „ne zna” ili „ne može” samo.
Prezaštićeno dijete se razvija uz stalno prisustvo dveju poruka: da ono nije sposobno i da je ovaj svijet veoma opasno mjesto. Te poruke oblikuju njegovu predstavu o sebi, drugima i svijetu, tako da umjesto da izraste u aktivnu i samostalnu odraslu osobu, ono izrasta u pasivno zavisnu ličnost. Pasivna je zato što se ne usuđuje da bilo šta uradi jer se plaši da ne zna, da je nesposobna, a da je svijet veoma opasan. Zavisna je jer se, uvjerena da ne može sama, posljedično patološki vezuje za neku drugu osobu od koje očekuje da će o njoj voditi računa na isti onaj način na koji su to činili roditelji.
Ako se zapitamo zašto roditelji prezaštićuju svoju djecu, kada takav način vaspitanja daje loše rezultate, odgovor na ovo pitanje je u glavama roditelja. Prezaštićujući roditelji veoma mnogo vole svoju djecu, ali su opsjednuti strahom i zabrinutošću da im sačuvaju život i zdravlje. Prezaštićujući roditelj ne razlikuje ljubav od zabrinutosti. Zato brine i onda kada za tim nema stvarne potrebe.
Razlog za ovoliki roditeljski strah jeste roditeljeva trauma da je mogao da izgubi dijete. U istoriji odnosa sa djetetom često nalazimo da je prezaštićeno dijete zaista bilo ozbiljno bolesno u prvih nekoliko godina života. Iako je dijete ozdravilo, roditelj je ostao istraumiran tako da decenijama poslije toga uvek pomišlja na najgore. Nekada je majka prije rođenja djeteta više puta neuspješno održavala trudnoću ili su roditelji dobili jedino dijete u poznim godinama ili nešto slično.
Roditelj koji pretjerano štiti misli da ne pretjeruje, da je samo odgovoran. Zato odbija dobronamijerne savjete. Da bi odustao od patološkog načina vaspitanja, potrebno je da se suoči sa svojim strahovima onako kako to čine i drugi roditelji.
